Baš svatko, poput prof. Lauca u uvodu objave, može ustvrditi da je protiv dogme, da je razuman i da je otvoren za prijedloge (većina nas dapače to za sebe iskreno i vjeruje). No takve su izjave u javnoj komunikaciji nerijetko tek manevar kojim se neistomišljenicima unaprijed lijepi etikete kako bi im se otežalo iznošenje suprotstavljenih teza. Prof. Lauc nam daje do znanja da su mišljenja, tvrdnje i zaključci izneseni u objavi promišljeni, umjereni i oslobođeni svakog osobnog interesa ili egoizma, odnosno da su oni koji se s njima ne slažu po svoj prilici sitničavi i nerazumni dogmatici ili ekstremisti.
Kako prof. Lauc nije tek jedan u moru glasova u javnom prostoru, obzirom da je član savjetodavnog tijela koje svoje preporuke o postupanju u pandemiji daje Vladi RH, te kako se pandemijski realizam nije zaustavio na jednoj Facebook objavi već je dobio i svoj vlastiti mali “hram”, činilo mi se da nije zgoreg odvojiti nešto vremena i osvrnuti se na niz problema u tekstu tako naglašeno razmetljivog naslova, držeći se pritom redoslijeda njihovog pojavljivanja u objavi.
Ciljevi
Autori Lauc i Bakić (dalje u tekstu L&B) razlikuju “uske epidemiološke ciljeve” i “ukupne ciljeve”, te od početka promoviraju prioritet ovih drugih. Jer što bi moglo biti važnije od “minimiziranja ukupne dugoročne štete za naciju” obzirom da je “prosperitet nacije” “faktor koji dugoročno najviše utječe na očekivano trajanje i kvalitetu života”. I eto nam prve mrljice na sjajnom oklopu nepristranosti kojim su se L&B opasali u uvodu.
Kolateralne štete implementiranih mjera
Nije li pristrano da se u navođenju epidemioloških ciljeva ne spominju bilo preduvjet ostvarenja tih ciljeva – odnosno sprečavanje nekontroliranog širenja virusa, bilo alat za ostvarenje tog preduvjeta – odnosno protuepidemijske mjere, a da se s druge strane baš “implementirane mjere” izričito spominju i tako ističu kao glavni uzročnik kolateralnih šteta, dok sama bolest COVID-19 u kontekstu uzročnika tih kolateralnih šteta nije niti spomenuta?
U dnevnim izvješćima o umrlima, posebno onima mlađe dobi, slušamo o “brojnim komorbiditetima”. To su najčešće teške i/ili kronične bolesti – baš poput “karcinoma, kardiovaskularnih bolesti, dijabetesa…” ili “narušenog metaboličkog zdravlja”. Kako onda netko “razuman” ili “nedogmatičan” poput L&B bilo koju protuepidemijsku mjeru, kojoj je cilj prvenstveno smanjiti broj zaraženih, te time iz više smjerova zaštititi upravo tu populaciju s “brojnim komorbiditetima” (smanjenjem rizika izlaganja virusu u populaciji i smanjenjem rizika izlaganja virusu u bolničkom sustavu preplavljenom oboljelima od COVID-19) može izokrenuti u uzročnika kolateralne štete za tu populaciju?
Štoviše, kako u kontekstu te osjetljive populacije netko tko je poduzetnik poput L&B može zanemariti da je u prezaduženom zdravstvenom sustavu poput našeg svaka kuna utrošena na bolničko liječenje nepotrebno oboljelih od COVID-19 zbog prelabavih protuepidemijskih mjera, kuna manje za liječenje tih “brojnih komorbiditeta”, baš kao i svaka minuta rada liječnika i drugog zdravstvenog osoblja?
Osobno zaključujem da ne može, tj. da se već u ovom trenutku nazire plan relativiziranja učinaka i napuhavanja štetnosti protuepidemijskih mjera.
Narušena trajna perspektiva
Velika zabrinutost zbog “narušene trajne perspektive djece zbog lošijeg školovanja” baš u jeku epidemije pomalo zvuči poput neumjesnog crnog humora u kontekstu dugogodišnjeg sustavnog zanemarivanja obrazovanja (što je tema za knjigu, a ne za blog), kontekstu broja škola oštećenih potresima, pa čak i kontekstu da će mnoga djeca, ali i učitelji/nastavnici te “donositelji odluka”, kroz on-line nastavu po prvi put upoznati neke tehnologije, njihove mogućnosti i ograničenja, pa možda temeljem tih iskustava spremnije i kvalitetnije sudjelovati u razmatranju, oblikovanju i provedbi nekih budućih “škola za život”.
Suvisliji “pandemijski priručnik” pozabavio bi se nužnošću pravovremenog planiranja i osiguravanja provedbe inteligentnih mjera “postpandemijskog oporavka” kako bi se izgubljeno nadoknadilo ili čak premašilo nakon što pandemiju stavimo pod kakvu-takvu kontrolu, umjesto lamentiranja o “povećanju nejednakosti” i “prosperitetu nacije”.
I. postavka: “Temeljni problem” (starijih ljudi…)
Poznato je da od COVID-19 umire više starih nego mladih ljudi. Tako se riječi “koja vrlo asimetrično pogađa starije” mogu razumjeti kao “koja u najvećoj mjeri pogađa starije”, tj. kao puko navođenje poznate činjenice. No prethodna kvalifikacija “temeljnih epidemioloških ciljeva” (jedan od kojih je “minimiziranje broja preminulih”) kao “uskih“, te neka naknadna “opažanja” L&B o prosječnoj dobi umrlih od COVID-19 (5. temeljna postavka) navedenoj formulaciji daju značenje “koja u neobično velikoj mjeri pogađa starije” odnosno značenje relativizacije smrti od COVID-19 kao problema “starijih”.
COVID-19 nije uzročnik asimetrije u dobi umrlih
Iz prikaza je očito da smrt općenito “vrlo asimetrično pogađa starije”. Prosječna dob umrlih u 2018. godini prema podacima Eurostat-a (uz pretpostavku da je 76 osoba u kategoriji 100+ umrlo s točno 100 godina) bila je 76,3 godine, dok je prosječna dob umrlih od COVID-19 bila 76,9 godina. Medijalna dob umrlih u oba slučaja je 79 godina, pri čemu je u 2018. godini bilo 46,8% mlađih od 79 godina, a kod COVID-19 je mlađih od 79 godina bilo čak i nešto više – tj. 49,6%.
Dakle, kad se radi o relativnom povećanju rizika od smrti može se reći da COVID-19 u Hrvatskoj podjednako pogađa i mlađe i starije. Povrh toga smrt nije jedina mjera pogođenosti nekom bolešću. Dugotrajne posljedice COVID-19 (koje spominju i L&B) mogle bi, uzevši u obzir očekivano doživljenje i prethodna iskustva sa SARS-om, biti bolnije baš za mlađu populaciju pred kojom je znatno više godina tijekom kojih bi kronični zdravstveni problemi mogli umanjiti kvalitetu života.
Ni kad se smrtnost od COVID-19 (broj umrlih u odnosu na populaciju) i smrtnost prema svim uzrocima smrti u 2018. godini usporede po dobnim kategorijama ne može se uočiti nekakva posebnost koja bi opravdala naglasak da COVID-19 “vrlo asimetrično pogađa starije”. Do 50. godine života malo se umire od bilo čega.
Da parafraziram L&B – život je u zemljama poput Hrvatske “bolest” smrtnosti (IFR) 100%, koja vrlo asimetrično pogađa starije.
Prije edukacije drugih treba educirati samog sebe
Obzirom na “univerzalne” ambicije objave, ne obećava ni što L&B već u prvoj postavci koriste dvojbenu terminologiju (da, cjepidlačim) kad definiraju serijski interval kao “prosječno vrijeme zaraze druge osobe”. Taj se termin preciznije koristi za vrijeme između trenutka nastupa simptoma kod osobe koja je prenijela zarazu (infektor) i trenutka nastupa simptoma kod novozaražene osobe (inficirani). Serijski interval nije isto što i generacijsko vrijeme/interval tj. vrijeme između trenutka zaraze infektora i inficiranog (za razliku od kojeg može imati i negativne vrijednosti). Konačno, iako serijski interval ima svoju prosječnu vrijednost, pa možemo govoriti o prosječnom serijskom intervalu koji je za COVID-19 oko 5 dana, on svakako nije definiran kao neko “prosječno vrijeme”. Neobično je obzirom na namjeru L&B da definiraju “temeljne postavke” vidjeti nesnalaženje u tim “finesama”.
Da cjepidlačenje ovdje baš i nije sasvim neopravdano upućuju i studije koje se bave problematikom pravilnog i pravovremenog određivanja efektivnog reprodukcijskog faktora temeljem epidemioloških pokazatelja:
Summary
> The intrinsic generation interval is required to correctly define the relationship between Rt and incident infections.
> The intrinsic generation interval is rarely observable, and care must be taken to estimate it from proxies such as the serial interval.
Izvor: Gostic KM, McGough L, Baskerville EB, Abbott S, Joshi K, Tedijanto C, et al. (2020) Practical considerations for measuring the effective reproductive number, Rt. PLoS Comput Biol 16(12): e1008409. https://doi.org/10.1371/journal.pcbi.1008409
Prevalencija antitijela nije ključna mjera kontrole epidemije
O tvrdnjama vezanim uz “države za koje se smatralo da skoro savršeno kontroliraju epidemiju programima testiranja i praćenja” teško je nešto reći jer nisu navedene čak ni države (Tajvan? Južna Koreja? Japan?), a kamoli konkretne studije na koje L&B oslanjaju te tvrdnje.
No ono što se svakako može pretpostaviti je da zaključci o “skoro savršenoj kontroli” nisu doneseni samo na temelju malog broja pozitivnih testova nego i na temelju malog broja hospitalizacija i umrlih. Dakle, čak i da je stanovništvo tih država imalo neku nepoznatu i “nepravednu” imunološku prednost pred stanovništvima država koje je COVID-19 “pokosio”, ne bi se promijenila činjenica da su neke države zaštitile svoje građane od širenja SARS-CoV-2 u dovoljnoj mjeri, a neke očito – nisu.
II. postavka: “Ključ kontrole” (odokativno…)
L&B ne pojašnjavaju što podrazumijevaju pod “kontrola epidemije”. No obzirom na nastavak prve rečenice, pretpostavljam da “kontroliranom” smatraju onu epidemiološku situaciju u kojoj dnevni broj novozaraženih osoba opada ili stagnira. Nadalje, obzirom da sudeći po naslovu, ali i završnoj 10. postavki u objavi, iste imaju ambicija nevezanih uz COVID-19, sve bi pretpostavljam trebale biti primjenjive na pandemije općenito.
(Efektivni) reprodukcijski faktor u nekom trenutku epidemije je prosječni broj osoba kojima jedna zaražena osoba uspije prenijeti zarazu. Dakle, reprodukcijski faktor 1 značio bi da svaka zaražena osoba u prosjeku uspijeva zaraziti još točno jednu osobu. Za reprodukcijski faktor veći od 1 broj novozaraženih osoba u vremenu će rasti, a za reprodukcijski faktor manji od 1 broj novozaraženih osoba u vremenu će padati. Sve se zasad čini logično, “evidentno” i univerzalno primjenjivo.
Možda je to ključ samo za COVID-19
No zamislimo sad (pojednostavljeno i karikirano) da imamo 1.000 zaraženih i grozno smrtonosnu bolest sa stopom smrtnosti 50% (poput ebole, MERS-a i sl.). Ako je prosječno vrijeme zaraze 7 dana, uz reprodukcijski faktor “oko 1” kroz godinu dana (52 tjedna) imali bismo oko 26.000 umrlih. A uz 100.000 zaraženih i reprodukcijski faktor 0,5 ista epidemija bi zamrla za nekih 16 tjedana uz oko 200.000 ukupno zaraženih, odnosno – oko 100.000 umrlih.
A možda nije baš uvijek ni ključ za COVID-19
Zapravo uopće ne treba ići u takve ekstreme. Uz 15.000 zaraženih od COVID-19, reprodukcijski faktor “oko 1” značio bi svakih 5-6 dana oko 15.000 novozaraženih odnosno oko 19.000 tjedno (ili oko 2.700 dnevno). Prema više dostupnih modela izračuna, reprodukcijski faktor “oko 1” imali smo (formalno) tijekom većeg dijela studenog i početkom prosinca 2020. godine uz sličan prosječni broj novozaraženih dnevno.
Prema tjednom izvješću HZJZ-a stupanj hospitalizacije zaraženih osoba (tj. osoba s pozitivnim RT-PCR testom) je od 15. travnja 2020. godine do 24. siječnja 2021. godine bio otprilike 10,6%. U istom razdoblju hospitalizirane su prema HZJZ 24.122 osobe, a preminulo je njih 4.796, što znači da od COVID-19 u nas umire otprilike svaka peta osoba primljena na bolničko liječenje. To bi, temeljem našeg primjera, ugrubo značilo oko 2.000 novih hospitalizacija svakog tjedna i oko 400 umrlih tjedno, što je oko 40% tjednog prosjeka broja svih umrlih u 2018. godini (od svih uzroka smrti zajedno). Stabilno održavanje reprodukcijskog faktora “oko 1” u takvim uvjetima teško se može nazvati “kontrolom epidemije”. No broj umrlih tu nije jedini problem.
Zaustavljanje porasta broja novozaraženih nije znak kontrole nad epidemijom
Prema istom izvješću HZJZ-a, u danima kad smo imali takav priljev oboljelih od COVID-19 u bolnice, ukupno opterećenje bolnica oboljelima od COVID-19 raslo je za više od 250 oboljelih tjedno. Kako ukupni kapaciteti bolnica za prijem oboljelih od COVID-19 nisu značajno veći od oko 3.000 postelja (bez daljnjih prenamjena odjela i bolnica), a pri čemu su puno veći problem od postelja potrebno zdravstveno osoblje i oprema, sredinom prosinca opasno smo se približili krajnjim granicama izdržljivosti bolničkog sustava. Da smo još koji tjedan više “stabilno držali” reprodukcijski faktor “oko 1” našli bismo se u iznimno opasnoj situaciji u kojoj bi bilo teško govoriti o “kontroli epidemije”. O ozbiljnosti situacije tih dana ponešto govori i odluka o nabavi 169 respiratora za potrebe oboljelih od COVID-19 donesena na 29. sjednici Vlade RH 14. prosinca 2020. godine.
Vidljivo je dakle da je vrijednost reprodukcijskog faktora koja se u nekoj situaciji može smatrati odgovarajućom za “kontrolu epidemije” zapravo ovisna o cijelom nizu okolnosti poput obilježja bolesti, trenutnog broja zaraženih, kapaciteta zdravstvenog sustava (koji je i financijski ograničen), pa je “temeljna postavka” poput “stabilnog održavanja reprodukcijskog faktora ispod ili oko 1” – “evidentno” – da se poslužim korištenim terminom – prilično paušalna, površna i univerzalno neprimjenjiva.
Brzinomjer nam ne valja
Zaseban i velik problem s nadzorom reprodukcijskog faktora u kontroli epidemije je da taj nadzor izravno ovisi o kapacitetu sustava testiranja odnosno sposobnosti tog sustava da detektira zaražene osobe. Kad je broj zaraženih malen i kad sustav može agresivnim praćenjem i testiranjem kontakata zaraženih obuhvatiti (gotovo) sve novozaražene osobe prije nego uspiju dalje prenijeti zarazu tada i kratkotrajni “izleti” reprodukcijskog faktora “u nebo” ne predstavljaju problem (kao u nas u proljeće i početkom ljeta). No kad je sustav testiranja pregažen, kao što je u nas bio slučaj tijekom studenog i prosinca (udio pozitivnih PCR testova u jednom je trenutku dosegao čak 40%), izračunata vrijednost reprodukcijskog faktora (kakva god ona bila) zapravo postaje vrlo upitan podatak na temelju kojeg postaje vrlo nezahvalno procjenjivati širenje zaraze i učinak protuepidemijskih mjera.
Da karikiram, kad bismo imali samo 1.000 testova i kad bi svakog dana svi bili pozitivni, reprodukcijski faktor određen temeljem testiranja ubrzo bi se stabilizirao na 1. No to nikako ne bi bio pokazatelj da imamo kontrolu nad epidemijom.
Ne valja nam ni upravljački sklop
Komentar ove postavke završavam pitanjem. Obzirom da su L&B toliko duboko uvjereni u sezonalnost zaraze, kako to da su usprkos očitim pokazateljima eksplozije zaraze u Hrvatskoj početkom studenog 2020. godine (broj novozaraženih, udio pozitivnih testova, broj hospitaliziranih, broj umrlih), dakle u sezoni koja zarazi pogoduje, bili protiv strožih protuepidemijskih mjera iako je indeks strogosti mjera sve do 22. studenoga bio niži čak i od onog u srpnju i kolovozu, dakle niži od onog u sezoni koja prema L&B ne pogoduje zarazi?
III. postavka: “Elementarno” (manipuliranje…)
Kako se dolazi do visoke prokuženosti? Još zanimljivije, kako se brzo dolazi do visoke prokuženosti koja “značajno smanjuje R”? Nije li takvo što moguće samo uz visoki R?
Ne znači li visoka prokuženost i velik broj osoba koje su trebale ili trebaju bolničku skrb i velik broj osoba koje su preminule ili će tek preminuti? Nije li i to u okolnostima pandemije “elementarna činjenica”?
L&B ovdje naglašavaju da spominjanje prokuženosti nikako ne treba tumačiti kao želju da se ljude prirodno prokuži. Prokuženost je kažu “naprosto činjenica”, “mjera”. No kako bi čitatelji to spominjanje visoke prokuženosti, uz naglasak na njen “značajan” utjecaj na smanjenje reprodukcijskog faktora, a o čijem je smanjenju i stabilizaciji kao “ključu kontrole epidemije” netom bilo riječi u prethodnoj postavci, mogli tumačiti drugačije nego kao podršku ideji samoregulacije epidemije prirodnim prokuživanjem?
Kako bi nam, ako to nije slučaj, spoznaja ove “elementarne činjenice” pomogla u kontroli epidemije? Kako bi ta spoznaja trebala utjecati na naše ponašanje i donošenje odluka o odgovarajućim mjerama? Trebamo li temeljem špekulacije o visokoj stopi prokuženosti (jer je nismo u mogućnosti točno izmjeriti) preuzeti rizik odgađanja mjera ili rizik donošenja preblagih mjera, slabijih od onih koje bismo donosili u slučaju zanemarivanja te “mjere”?
Prokuženost usporava zarazu, ali samo kad je stvarno usporava
Nije li uostalom “elementarna činjenica” i to da su trendovi epidemije baš u svakom trenutku i pod utjecajem prokuženosti, i to upravo onakve kakva ona stvarno jest, i bez da mi o njoj špekuliramo? Nije li još jedna “elementarna činjenica” i da ta nepoznata, ali sasvim stvarna prokuženost, u trenutku u kojem broj novozraženih i hospitaliziranih nemilice raste očito još nije dovoljna da “značajno smanji R” i da joj očito treba pomoć nekih protuepidemijskih mjera?
Koliko god se L&B ovdje ograđivali, svoj vlastiti stav potvrđuju prilično prijetvornim citiranjem izjave jednog od svojih neistomišljenika (doduše dane u nekim sasvim drugačijim okolnostima), pa zaključujem da tu naprosto vrijedi ona poznata “If it looks like a duck…“.
Pretpostavke mogu biti smrtonosne
A koliko promašene mogu biti pretpostavke znanstvenika o stopi i učinku visoke prokuženosti i “imuniteta krda” (pa čak i sezonalnosti) kad se radi o COVID-19, ukazuje i završna rečenica uvoda objavljenog članka tih istih znanstvenika:
Events in Manaus reveal what tragedy and harm to society can unfold if this virus is left to run its course.
Izvor: Three-quarters attack rate of SARS-CoV-2 in the Brazilian Amazon during a largely unmitigated epidemic, više autora, Science 15 Jan 2021 : 288-292
Štoviše, od kritičkog osvrta kolega znanstvenika dojmljivije su riječi jedne od autorica članka o pretpostavljenom učinku “imuniteta krda” u Manausu:
“Herd immunity played a significant role” in controlling the virus, argued the preprint, entitled “Covid-19 herd immunity in the Brazilian Amazon”. One of its authors, Ester Sabino of the University of São Paulo, now regrets the title. “We didn’t think there would be a second wave,” she says.
Izvor: Misery in Manaus – A Brazilian city thought it had herd immunity. It was wrong, The Economist, Jan 23rd 2021
IV. postavka: “Ključ u odabiru mjera je odabrati najbolji skup mjera…”
Istraživanja su pokazala
Broj istraživanja objavljenih o SARS-CoV-2 i COVID-19 je upravo nevjerojatan, kao i zanimanje javnosti za tu temu. Pandemija je na ovoj planeti u 2020. godini postala najjača poveznica nakon gravitacije. Ne može se na nju odmahnuti kao na ebolu, SARS, malariju, glad, rat, siromaštvo, ropski rad, diktaturu, ekološke katastrofe ili (mrtvački spore) klimatske promjene… jer pandemija se ne događa “negdje drugdje” i “nekom drugom”. Ona se događa svima i svi o njoj imaju vlastito mišljenje, uključujući znanstvenike – a neki su oko toga i poprilično ostrašćeni (dokaz za to su dokumenti poput The Great Barrington Declaration s jedne i John Snow Memorandum s druge strane spektra promišljanja).
Zato je svakom spominjanju fraze “istraživanja su pokazala” potrebno pristupiti s podjednakom rezervom kao i frazama poput “doktori su šokirani”, posebno ako konkretna istraživanja nisu navedena ne bi li ih (po)netko zainteresiran bar mogao pročitati i pokušati samostalno procijeniti njihovu nepristranost.
Većinski narod u Hrvatskoj nisu Japanci
Zanimljivo je spominjanje “3C iz japanskog pristupa”. Citirat ću prvu rečenicu iz srpanjskog članka objavljenog u The Japan Times pod naslovom “Japanese cluster study revives ‘3Cs’ warning as coronavirus cases surge anew“:
Amid a jump in coronavirus cases over the past few days, a new study is offering a fresh warning that infections continue to be prevalent in closed environments without adequate ventilation, including entertainment venues, restaurants and gyms.
Naveo sam ovo obzirom da brojni restorani, kafići, barovi, ali i brojne teretane u nas, a ne samo u Japanu, spadaju u kategoriju “zatvorenih prostora sa slabom ventilacijom” (posebno u zimskim uvjetima). L&B čini se zanemaruju tu vezu pa u postavkama zagovaraju trenutno otvaranje tih objekata.
A Business Insider u članku pod naslovom “Japan avoided a lockdown by telling everyone to steer clear of the 3 C’s. Here’s what that means.” piše:
Japan didn’t enforce shutdowns or social-distancing orders, but it encouraged people to avoid closed spaces with poor ventilation, crowded places with groups of people, and close-contact settings like one-on-one conversations.
The method, which leaves decisions about where to go and what kind of risks to take up to individuals, is designed to help minimize the spread of the virus while allowing life to continue, albeit with limits.
Dakle, ljudi bi se samostalno trebali ponašati odgovorno i izbjegavati mjesta i događanja na kojima nije moguće osigurati prozračenost i distancu. U redu. Jedini problem s japanskim pristupom je da u Hrvatskoj po svemu sudeći ima premalo Japanaca. Nama je preuzimanje rizika u krvi, posebno kad mislimo da posljedice preuzetog rizika ne prijete baš nama osobno. Štoviše, kod nas se odluke o tome gdje osobno smijemo ići ne poštuju ni onda kad su sasvim službene, bilo da se radi o zaraženom klipanu u narodnjačkom klubu, penzićima na benzinskoj ili predsjedniku države u zbrinjavanju viška hrane. Koji oblik edukacije bi tu mogao pomoći?
L&B kao da namjerno ne uviđaju da smo od rujna do prosinca zahvaljujući mahom neodgovornom ponašanju građana (nepridržavanju mjera, tajenju kontakata, pa i tajenju zaraze), potaknutom neodgovornim izjavama istaknutih znanstvenika, neodgovornim primjerima vodećih ljudi u državi i sasvim nesputanom “srazmjernim” protuepidemijskim mjerama, stigli u situaciju preplavljenosti zdravstvenog sustava oboljelima od COVID-19 i kolapsa sustava testiranja i praćenja kontakata, odnosno situaciju u kojoj su strože mjere uvedene da zaustavimo taj trend.
Srazmjernost mjera
U trenutku u kojem je broj hospitaliziranih jurio prema granici bolničkih kapaciteta nije bilo prostora pričekati dva-tri tjedna da se pokaže djeluju li mjere ili ne, sve s punim povjerenjem u one koji su cijelo vrijeme uvjeravali da će i prethodne blage mjere i one prije njih imati željeni učinak. “Srazmjernost” pojedine mjere u takvom trenutku ne određuje se temeljem (ponekad i čisto demagoških) špekulacija o dugoročnim negativnim učincima nego temeljem prilično pouzdano očekivanih i nužnih kratkoročnih učinaka u zaustavljanju epidemije.
I mjera djelomičnog prelaska na on-line nastavu je također samo – mjera. Jest, nije poželjna, ali ako u nekom trenutku postane nužna tada u okolnostima epidemije kod njene primjene ne treba biti oklijevanja. Najveći je otpor građana prema onim mjerama koje ne djeluju. Kontinuirano postepeno uvođenje nedovoljnih mjera ima u smislu “nesrazmjernosti” puno gori učinak od ranog uvođenja oštre mjere koja brzo pokazuje učinak, štiti populaciju i zdravstveni sustav te sprečava razbuktavanje zaraze na visoke razine na kakvima ju je teško obuzdati bez još strožih i dugotrajnijih mjera i uz mnogo veće izravne i neizravne žrtve.
Mudrost dostojna Otta von Grunfa
I da… “Ključ u odabiru mjera je odabrati najbolji skup mjera…” Genijalno! I bez ikakve sumnje univerzalno primjenjivo. Doduše, obzirom na neka povijesna iskustva na ovim prostorima, možda je stvarno nužno naglasiti da ključ nije u odabiru kakvih god mjera.
V. postavka: Stariji su prosječno – stariji…
Iz smjernica HZJZ-a od 23. prosinca 2020. godine:
Prvo će se cijepiti zdravstveni djelatnici, korisnici i djelatnici domova za starije osobe, a sa slijedećim dozama koje će stizati, počet će se cijepiti starije osobe koje nisu u domovima za starije te sve osobe s kroničnim bolestima (stariji od 16 godina), u okviru indikacija koje će biti registrirane putem Europske agencije za lijekove.
Čini se da oko ove “temeljne postavke” nema nesuglasja (bar kad se o cijepljenju radi). No pokazuje se ovih dana da dinamika cijepljenja i isporuke cjepiva (AstraZeneca, Pfizer, Moderna) neće biti baš onakva kakvu smo planirali. Naravno, sve se oslanja na pretpostavku da visoko kolanje virusa u populaciji (koje statistički pogoduje brzini mutacije) neće izroditi neku varijantu virusa koja će se nasmijati u facu i cjepivima i prirodno stečenom imunitetu.
No pitam se iz kog razloga je prioritet cijepljenja starijih osoba trebalo potkrijepiti tom čudnovatom “oko 95%” tvrdnjom?
95% umrlih od COVID-19 prosječno je staro kao – 95% svih umrlih
13. siječnja 2021. godine podatak o dobi bio je dostupan za 4.439 od 4.472 preminulih od COVID-19 (odnosno za 99,3% preminulih). “Oko 95%” umrlih značilo bi dakle oko 4.218 osoba (uzevši u obzir samo one preminule za koje je objavljen podatak o dobi). Prosječna dob najstarijih 4.218 osoba koje su preminule od COVID-19 (svi od 58 naviše i 18 osoba od 57 godina) bila je 78,3 godine.
Kako je prosječna dob preminulih u 2018. godini prema ranije navedenim podacima Eurostata bila 76,3 godine prosjek godina “oko 95% umrlih” od COVID-19 bio je točno 2 godine viši, što bi valjda trebalo biti “oko 3 godine” kako navode L&B. Hm. Pokušajmo tu ponovo povući paralelu s dobnom strukturom svih umrlih u 2018. godini.
“Oko 95%” od ukupnog broja od 52.706 umrlih u 2018. godini značilo bi oko 50.071 osobe. Prosječna dob najstarije 50.071 osobe preminule u 2018. godini (svi od 53 naviše i 29 osoba od 52 godine) bila je 78,2 godine. Dakle, prosječna dob “oko 95%” umrlih u 2018. godini gotovo je jednaka prosječnoj dobi “oko 95%” preminulih od COVID-19. Da ponovo parafraziram, u Hrvatskoj je oko 95% umrlih u 2018. godini bilo “oko 3 godine” starije od prosječne dobi smrti u zemlji (držeći se primijenjenog matematičkog standarda L&B).
Koja je obzirom na navedeno uopće poanta ponovljenog pokušaja L&B da populaciju preminulih od COVID-19 gurne još malo u smjeru “duboke” starosti? Produbiti uvjerenje da je COVID-19 prvenstveno problem starih i bolesnih? Ukoliko je namjera bila pojačati dojam nekog mudrog uvida u situaciju rekao bih da je pokušaj podbacio.
VI. postavka: Alternativne “činjenice” i “kultovi”
Činjenice…
Lockdown kao etiketa
Činjenica na koju nije zgoreg odmah upozoriti je da pojam “lockdown” nije baš formalno definiran. Može se odnositi na zatvaranje određenog područja (grada, regije, države), na neki oblik “ostani doma” naredbe (koje su vrlo različito implementirane u različitim državama) te na zatvaranje društvenih, obrazovnih ili gospodarskih aktivnosti i zabranu masovnih okupljanja. U javnoj komunikaciji još se u to miješaju pojmovi poput “potpuni lockdown”, “djelomični lockdown”, “tvrdi/čvrsti lockdown”, “labavi lockdown” i svašta nešto.
Obzirom na ambicije definiranja pravila i postavki za ponašanje u pandemiji, te izjavljeni cilj “edukacije javnosti”, bilo bi lijepo da su se L&B potrudili iznijeti svoje viđenje pojma “lockdown” nešto jasnije od dvije riječi – “najoštrije mjere”. Lako se postaviti kao protivnik lockdown-a ako je to prikladno “pomična meta” pa je u raspravi svaki put postaviš tamo gdje ti najbolje odgovara (recimo na sliku i priliku nekog svog neistomišljenika).
Praksa 21. stoljeća
Činjenica je (na svu sreću) i da pandemije “bolesti ovog tipa” ipak nisu toliko učestale (i toliko masivne) da bismo velik broj pristupa i metoda uopće imali prilike “provjeriti u praksi” u potpuno jednakim okolnostima. Ako tu nerealno visoko postavljenu letvicu razumno spustimo brzo ćemo naći primjere korištenja najoštrijih protuepidemijskih mjera. Evo što o njima kaže časopis The Lancet Infectious Diseases u članku koji se bavi razmatranjem primjenjivosti mjera protiv SARS-a na COVID-19:
The SARS epidemic in 2003 reported 8098 cases with 774 deaths, and was eventually brought under control by July, 2003, in a matter of 8 months. Although 26 countries reported cases, the vast majority of cases were concentrated in five countries or regions: China, Taiwan, Hong Kong, Singapore, and Toronto, Canada. SARS was eventually contained by means of syndromic surveillance, prompt isolation of patients, strict enforcement of quarantine of all contacts, and in some areas community-level quarantine. By interrupting all human-to-human transmission, SARS was effectively eradicated. …
SARS was effectively eradicated by implementing top-down draconic measures to halt all human-to-human transmission. …
China best exemplified this large-scale quarantine by declaring epidemic zones and placing people under collective quarantine in villages, cities, or institutions.21 In April 2003, the Chinese authorities gained full control of all activities to combat SARS, with guidelines and control measures that were national, unambiguous, rational, and widely followed, under central guidance. The stringent control measures included school closures and closures of all universities and public places, as well as the cancellation of the public holiday in May. Immediately, the R0 decreased greatly and consistently.22 In May, 2003, China locked down Beijing and closed more than 3500 public places in an effort to curb community spread. …
(Sljedeći odlomak odnosi se na COVID-19.)
The daily decline in new cases by mid-February suggests that China is on the right path, showing that containment could be feasible. Other countries should be aware and reduce the spread of COVID-19. What is already known is that exportations to other countries need not result in rapid large-scale outbreaks, if the countries have the political will to rapidly implement early case detection, prompt isolation of ill people, comprehensive contact tracing, and immediate quarantine of all contacts. If this approach is not feasible because of widespread community transmission, then community quarantine is also needed with rigorous implementation of social distancing.
Izvor: Can we contain the COVID-19 outbreak with the same measures as for SARS?, Prof Annelies Wilder-Smith, MD, Calvin J Chiew, MPH, Vernon J Lee, PhD, The Lancet Infectious Diseases
Čini se dakle da su “nikad provjerene mjere” ipak već davale nekih rezultata u ne tako davnoj prošlosti. Svakako ne u okolnostima usporedivih razmjera, ali ponovit ću – srećom da je tako.
I neki drugi izvori, koji se borbom protiv zaraznih bolesti bave nešto produktivnije i dulje od L&B, spominju više povijesnih i suvremenih primjera lockdown-a nekog područja, od srednjevjekovnih u borbi protiv kuge, preko suvremenijih u borbi protiv malih boginja do sasvim suvremenih u borbi protiv ebole. Moglo bi se reći da je tvrdnja da je lockdown “nova, alternativna i radikalna metoda u bolestima ovog tipa koja nikada nije bila provjerena u praksi” svojevrsna “alternativna činjenica”. No, čak i da je lockdown doista neka sasvim “nova, radikalna i alternativna metoda” – bi li to samo po sebi bio problem? Nisu li “novo, radikalno i alternativno” nužni sastojci napretka?
Razgolićena pristranost
Goruću želju L&B da diskreditiraju zagovornike strožih mjera najbolje ilustrira ocjena da je “filozofija lockdown-a u stvari postala kult“. Pa na koliko se god stručnih istraživanja, članaka, makroekonomskih analiza ili javno objavljenih podataka vi pozvali samo ste zaslijepljeni sljedbenik kulta koji je previdio “proljeće” i “značajnu prokuženost”. Nisu doduše L&B o tome pokušali objaviti znanstveni rad jer njima takvo što nije potrebno. Oni su razumni i nepristrani. Baš kao i konstatacija da “iskustvo doslovno svih zemalja u Europi i Sjevernoj Americi” potvrđuje da “prekid transmisije virusa” “u demokratskim državama” “naprosto nije moguće postići zabranama”.
Čovjek bi pomislio da “prekid transmisije virusa” “u demokratskim državama” nije moguće postići nikako, a ne samo “zabranama”, obzirom da je takvo što tek tlapnja “radikalnog” “zero-covid ili corona-free” “pod-kulta”. Zato riječi “prekid transmisije virusa” vjerojatno treba protumačiti kao “smanjenje transmisije virusa” (znate ono “R faktor”, “ključ kontrole epidemije” i tako to).
Jedan posebno zanimljivi dodatak ovoj “temeljnoj postavci” u njenoj unaprijeđenoj “web verziji” je sljedeća rečenica (tipfeleri su izvorni):
Istraživanje na koje je stavljen link pod naslovom “Assessing Mandatory Stay‐at‐Home and Business Closure Effects on the Spread of COVID‐19” potpisuje ni manje ni više nego Jay Bhattacharya – jedan od od troje pokretača ranije spomenute The Great Barrington Declaration. Da ne bi bilo zabune – navedena deklaracija zagovara prirodno prokuživanje populacije uz zaštitu najosjetljivijih (koja je praktično neprovediva).
“Kult” prirodnog prokuživanja (da upotrijebim isti termin)
The most compassionate approach that balances the risks and benefits of reaching herd immunity, is to allow those who are at minimal risk of death to live their lives normally to build up immunity to the virus through natural infection, while better protecting those who are at highest risk. We call this Focused Protection.
Izvor: The Great Barrington Declaration
Dapače, ista deklaracija tvrdi i sljedeće:
Indeed, for children, COVID-19 is less dangerous than many other harms, including influenza.
Izvor: The Great Barrington Declaration
COVID-19 nije bezopasan za djecu
Koliko su opasne zablude o bezopasnosti COVID-19 za djecu pokazuje iznimno informativna francuska studija koja je usporedila cijeli spektar podataka uključujući podatke o dobi i komorbiditetima za 89.530 pacijenata hospitaliziranih zbog COVID-19 od 1. ožujka do 30. travnja 2020. godine (2 mjeseca) i 45.819 pacijenata hospitaliziranih zbog gripe od 1. prosinca 2018. godine do 28. veljače 2019. godine (3 mjeseca najteže sezone gripe u Francuskoj u posljednjih 5 godina). Jedan od nalaza studije je i sljedeće:
In patients aged 11–17 years, in-hospital mortality was ten-times higher for patients with COVID-19 than those with influenza (five [1·1%] of 458 vs one [0·1%] of 804).
Izvor: Comparison of the characteristics, morbidity, and mortality of COVID-19 and seasonal influenza: a nationwide, population-based retrospective cohort study, više autora, The Lancet Respiratory Medicine, December 17, 2020, DOI: https://doi.org/10.1016/S2213-2600(20)30527-0
Čak i da se gleda apsolutni broj djece u dobi od 11 do 17 godina umrle u bolnici on je (u kraćem vremenskom razdoblju) bio 5 puta veći za COVID-19 nego za sezonsku gripu. Da, radi se srećom o malim brojkama i u jednom i u drugom slučaju, ali tvrditi da je COVID-19 za djecu manje opasan od sezonske gripe je morbidno.
Vratimo se sad studiji koja navodno “dokazuje štetan utjecaj oštrih mjera”, uz dužnu dozu opreza.
Upravo bezobrazno nategnut okvir studije
Kao “referenca” za mjerenje učinka strogih mjera u osam odabranih država koje su ih uvodile u studiji su odabrane dvije države u kojima nije bilo strogih mjera – Švedska i Južna Koreja. Odabir Južne Koreje kao “reference” je obzirom na tamošnji “Big Brother track & trace” (kakav ni teoretski ne bi prošao ni u jednoj EU članici ili SAD-u) potpuno neprimjeren, kao što bi bio neprimjeren i odabir modela lockdown-a kakav provodi Kina. Povrh toga mentalitet Šveđana i Korejaca, od socijalnih navika do uvažavanja preporuka vlasti, sasvim je neusporediv s onim Španjolaca, Talijana ili Francuza koji su se našli među 8 odabranih zemalja sa strogim mjerama.
Drugi problem studije je odabir promatranih podataka i razdoblja: pozitivni testovi od 15. veljače do 7. travnja 2020. godine. Obzirom na to da se radi o samom početku pandemije i da su podaci o pozitivnim testovima u tom razdoblju prilično neujednačeni, kao i na to da je pandemija u 10 promatranih država kretala u različitom trenutku (tj. neke su bile izložene većem priljevu oboljelih prije svijesti o ozbiljnosti pandemije), odabirom razdoblja i promatranog podatka moglo se zgodno zanemariti činjenicu da je Švedska već krajem svibnja izbila na 4. mjesto među tih deset država po proju umrlih na milijun ljudi. Štoviše, studija prvi put objavljena 5. siječnja 2021. godine, ne propušta napomenuti kako Švedska tijekom cijele 2020. godine nije zatvarala škole za uzraste do 15 godina, ali ne napominje kako je zatvaranje škola za starije uzraste imalo učinak na smanjenje zaraze u Švedskoj, niti napominje kako je 23. prosinca Švedska kratkotrajno izbila na vrh među tih 10 država po broju zaraženih u 14 dana dok je na dan objave studije bila na visokom trećem mjestu.
Treći problem je da među državama koje su analizirane vezano uz oštre mjere nema onih koje su u prvom valu brzo i uspješno obuzdale epidemiju. Obrazloženje – nedovoljno podataka.
Dakle – sasvim nepristrana studija. No vratimo se tvrdnjama L&B.
“Iskustvo doslovno svih zemalja u Europi” (???)
Ispod su pojedinačni usporedni prikazi dvotjednog broja novih slučajeva i indeksa strogosti mjera za članice EU te Island, Norvešku, Švicarsku i Ujedinjeno Kraljevstvo.
Izvor podataka: Our World in Data (broj novozaraženih, indeks strogosti mjera)
Teško mi je razumjeti da L&B nije nimalo neugodno, kraj svih javno dostupnih podataka, objaviti nebulozu da “prekid transmisije virusa” “naprosto nije moguće postići zabranama, što je iskustvo doslovno svih zemalja u Europi”. Pa što vam je ljudi?
Brojevi zaraženih u Austriji, Belgiji, Bugarskoj, Češkoj, Estoniji, Francuskoj, Grčkoj, Italiji, Irskoj, Litvi, Luksemburgu, Mađarskoj, Nizozemskoj, Njemačkoj, Norveškoj, Poljskoj, Rumunjskoj, Slovačkoj, Sloveniji, Švicarskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu na gornjim prikazima sigurno su prestali rasti ili su naglo pali zbog “proljetnih” vremenskih uvjeta u studenom i prosincu ili “značajne” prokuženosti, a ne zbog protuepidemijskih mjera koje su tamo uvođene. I u Hrvatskoj bi valjda sve bilo u redu i da ništa od strožih mjera (zabrana okupljanja, obustava rada dijela ugostiteljskih objekata, prelaska na on-line nastavu i drugih ograničenja) uvođenih od studenoga nadalje (što na lokalnoj što na državnoj razini) nije uvedeno.
Riječ-dvije o prikazanom indeksu strogosti mjera
Možda u ovom trenutku nije zgoreg upozoriti i da je prikazani zbirni indeks strogosti mjera samo okvirni kvalitativni pokazatelj – ne može se tumačiti kao pokazatelj učinka mjera, komponentama indeksa nije dodijeljena težina, razinama pojedine komponente nije dodijeljena težina, ista vrijednost iste komponente ne podrazumijeva provedbeno identične mjere u različitim državama pa čak ni identične mjere u istoj državi u različitim vremenskim razdobljima, na razini države ne pokazuje razlike u mjerama pojedinih regija – i kao takav je koristan prvenstveno za praćenje trenda i trenutka pooštravanja i popuštanja mjera te okvirnog dojma ukupnog tereta mjera unutar iste države.
Bez obzira na tu ograničenost indeksa kao pokazatelja zanimljivo je uočiti kako na kretanje broja zaraženih ponekad i veći učinak od same razine indeksa imaju njegove promjene koje mogu biti relativno male. To upućuje i na psihološki efekt čina pooštravanja i popuštanja mjera te time i na nužan oprez u smislu slanja poruke popuštanjem mjera prije trenutka u kojem je broj novozaraženih dovoljno dugo u padu i dovoljno nisko, tj. prije trenutka u kojem će sustav testiranja i praćenja te komunikacija prema javnosti ponovo biti dorasli epidemiji.
I lockdown treba znati koristiti
Svojevrsni “ogledni primjer” ispravnog korištenja lockdown-a je Novi Zeland koji je pravovremenim i relativno kratkotrajnim, ali strogim mjerama uspijevao broj novozaraženih svesti na minimum te kroz više od 8 mjeseci održavati na razini koja većini društva omogućava uglavnom normalan život.
Lockdown nikako nije sam sebi svrha niti je prikladan (pa niti dovoljan) za dugoročno obuzdavanje virusa. No kao i s požarom – najmanje štete i od vatre i od gašenja nastat će ako požar ugasimo prije nego se razbukta.
Kvalitetnim mjerama karantene međunarodnih putnika, i odličnim organizacijskim mjerama na području detekcije zaraženih i praćenja kontakata koji prethode, prate i slijede lockdown (a koje same nisu dovoljne u slučaju eksplozije epidemije) odrađuje se najveći dio borbe protiv novog razbuktavanja na Novom Zelandu. Tako je prosječno vrijeme između nastupa simptoma do informacije o bolesti unutar prva dva mjeseca od početka epidemije skraćeno s 9,7 na 1,7 dana, a prosječno vrijeme između nastupa simptoma i izolacije sa 7,2 dana na -2,7 dana (tj. u prosjeku se osobu izolira gotovo 3 dana prije nastupa simptoma što kod većine znači i prije asimptomatske zaraznosti). Sve te mjere praćene su i mjerama pomoći građanima i gospodarstvu, jer bez obzira na odlične ocjene koje Novi Zeland dobiva u smislu brzine i opsega gospodarskog oporavka nakon obuzdavanja pandemije, učinak epidemije i protuepidemijskih mjera nije pozitivan ni za jedno gospodarstvo.
Kolateralne štete generira epidemija
Stavove kako samo stroge mjere generiraju ekonomske posljedice i zamor kod građana demantiraju informacije koje dolaze iz Japana i Južne Koreje. Na Bloomberg-ovoj ljestvici formiranoj prema uspješnosti država u minimiziranju društvenih i ekonomskim posljedica pandemije i protupandemijskih mjera, Novi Zeland i Australija koji su prakticirali lockdown (i uvodili ga rano) stoje bolje od država koje ga formalno nisu uvodile (Tajvan, Japan, Južna Koreja), dok svi oni stoje mnogo bolje od većine europskih država. U Europi najbolje rezultate ostvaruju Norveška i Finska, a na sjevernoameričkom kontinentu Kanada (možda zbog kontinuiranog proljeća koje u tim državama vlada). Švedska je trenutno na 40. mjestu od 53 države iza mnogih europskih država u kojima je navodno “loše”.
Japan i Južna Koreja koji formalno nisu uvodili lockdown-e uspješno su se nosili s pandemijom i zbog niza specifičnih okolnosti – kulturi nošenja zaštitnih maski, kulturi umjerene socijalne prisnosti, kulturi uvažavanja preporuka vlasti te kulturi osobnog zdravlja i higijene. A Južna Koreja i Tajvan primijenili su i opsežne i prilično agresivne mjere praćenja zaraženih osoba i njihovih kontakata koje “u zapadnim” društvima ne bi bile (i uglavnom nisu) dobro prihvaćene zbog zabrinutosti za privatnost.
Nadalje, Japan je zbog specifičnih pravnih i političkih okolnosti koje otežavaju uvođenje lockdown-a nekoliko puta uvodio “izvanredna stanja” u kojima vlasti nemaju mogućnost nekoga kazniti ili nešto zabraniti, ali su preporuke (koje građani u velikoj mjeri dosljedno poštuju) pojačane mehanizmima pomoći poslovnim subjektima koji se pridržavaju mjera te kulturom društvenog pritiska na one koji se mjera ne pridržavaju što uključuje i javno sramoćenje.
Ni Japan ni Južna Koreja vjerojatno neće izdržati bez strožih mjera
No i Japan i Južna Koreja koji su se dosad uspješno nosili s pandemijom trenutno su suočeni s problemom većeg porasta novozaraženih. Japan će tako uz zabranu ulaska strancima nerezidentima, početi javno objavljivati puno ime kršitelja 14-dnevne karantene, a stranim rezidentima će povrh toga ukidati status rezidenta. U postupku je i donošenje izmjena zakona koji će vlastima omogućiti naređivanje pridržavanja protuepidemijskih mjera poslovnim subjektima te određivanje zatvorske kazne do godine dana i novčane kazne do oko 8.000 EUR onima koji odbiju hospitalizaciju. Južna Koreja je u prosincu također razmatrala podizanje razine protuepidemijskih mjera na onu najvišu, odnosno na razinu lockdown-a, a i bez toga zatvorena su npr. sva skijališta, klizališta i sanjkališta uz nametanje maksimalne popunjenosti smještajnih kapaciteta od 50% za hotele, odmarališta i pansione te zabranjena privatna okupljanja više od 5 ljudi u nekim dijelovima zemlje.
Dakle, ta lažna dvojba – za lockdown ili protiv lockdown-a – koju promiviraju i L&B, posljedica je ispravnog ili pogrešnog korištenja lockdown-a. Strogi i rani lockdown daju rezultate i ostavljaju malo ožiljaka. Neodlučni i zakašnjeli lockdown daju slabije rezultate i stvaraju veliku štetu svojom dugotrajnošću. Problem je u tome što u slučaju naglog i nekontroliranog širenja epidemije lockdown nema alternativu pa se države koje “plešu s virusom” same dovedu u situaciju da moraju birati između kolapsa zdravstvenog sustava i štetne verzije lockdown-a. L&B, svjesno ili nesvjesno, sami zastupaju svojevrsnu “anti-lockdown” dogmu (na tragu Great Barrington deklaracije).
“Pokazalo se da smo bili u pravu…”
Licemjerje L&B ovdje je naprosto nemjerljivo. Ponajprije malo pozadine.
Ja osobno sam veliki protivnik lockdown-a…
Ako lockdown definiramo kao propisom ili zakonom uveden set mjera koji ljudima zabranjuje kretanje, zabranjuje određene aktivnosti, mi smo vidjeli na jako puno mjesta u svijetu da to ne funkcionira. Jedna Argentina je bila 5 mjeseci u vrlo strogom lockdownu, i došli su na kraju na smrtnost gotovo jednako kao u Brazilu gdje toga nije bilo. Jedna Švedska nije nikad imala lockdown, ali je zbog ponašanja ljudi uspjela umanjiti širenje virusa. Ja mislim da je ono što je vrlo važno hrvatskom narodu objasniti da svatko od nas ima moć kontrole širenja ovog virusa…
Ja duboko vjerujem u razum hrvatskog čovjeka, i da kada vidi da je opasnost stvarna, i mislim da danas više-manje svi to vidimo osim onih koji ne čitaju medije, da će se ljudi početi ponašati puno odgovornije…
Važno je javnosti objasniti da svatko od nas ima moć kontrole širenja virusa. Ja vjerujem u razum hrvatskog čovjeka. Mislim da će se ljudi sad početi ponašati ozbiljnije…
Ja mislim da je osobna odgovornost nešto čime se može postići puno više nego zabranama. Ako vi uvedete zabrane, ljudi u Hrvatskoj će ih izbjegavati. To je naš mentalitet…
Doista mislim da u Hrvatskoj zabrane nisu način na koji se nešto radi…
Gordan Lauc, 26. listopada 2020. godine, izvor: N1
Hrvatska je preuzela palicu Švedske u Europi s najliberalnijim mjerama, a brojke su loše. Ako se ne uozbilji Vlada i ne počne donositi transparentne i pravilne mjere, imat ćemo do kraja ovog mjeseca sigurno 1500 mrtvih, a do kraja 12. mjeseca ne možemo ni predvidjeti…
Sportski klubovi i bazeni moraju se zatvoriti. Noćni klubovi i kafići morali su biti zatvoreni od sedmog mjeseca. Oni su zatvoreni u svim ozbiljnim državama. Ako ne budemo ozbiljni, broj mrtvih će nam još rasti…
Bez participacije građana nijedna mjera neće imati uspjeha…
S mjerama trebamo biti ispred virusa, nitko ne želi kolaps gospodarstva. Hrvatska je znala što učiniti na proljeće, to je mogla učiniti i sad…
Prvo je smanjiti kolanje virusa, drugo zadržati školovanje, a treće pronalazak cjepiva…
Ivan Đikić, 5. studenoga 2020. godine, izvor: N1
– Procjenjuju da će do kraja mjeseca u bolnicama biti 3.000 pacijenata, znanstvenik Ivan Đikić kaže 1500 mrtvih do kraja mjeseca – imate li vi takve procjene?
Ja mislim da je ta brojka pretjerana, da do te brojke neće doći, ali apsolutno pratimo situaciju i pripremamo se za takve scenarije.
Krunoslav Capak, 5. studenoga 2020. godine, izvor: RTL
Apeliram da od ponedjeljka uvedete dodatne učinkovite mjere (ne potpuni lockdown, ne policijski sat ali imate cijelu listu mjera na raspolaganju) kako bi se smrtnost smanjila. Molim Vas poslušajte i molbe 6 stručnih udruga od liječnika do epidemiologa koji također zahtijevaju uvođenje pravilnih mjera i brzo djelovanje. Vjerujem da ste upoznati da prema procjeni WHO-a, “sveopćim nošenjem maski i strogom kontrolom okupljanja do veljače u Europi možemo spasiti više od 261.000 života”.
Ivan Đikić, 6. studenoga 2020. godine, izvor: Večernji List
Postoji jedna margina dodatnog pooštravanja mjera, poput javnih okupljanja. Sada je to 50 za javna okupljanja, 30 za svadbe i 15 za privatna okupljanja. Postoje posebni režimi za škole, državnu i javnu upravu. Zato smo i kazali, ako postoji netko unutar struke koji smatra da mogu biti poduzete strože mjere koje neće naštetiti gospodarstvu, otvoreni smo za sve što može usporiti dinamiku zaraze. Zatvaranje nije na stolu, poput zatvaranja kafića, ograničenja rada dućana, zatvaranja škola… Postoji, dakle, jedna fina margina u kojoj ima prostora za pooštravanje mjera, o tome je bilo riječi.
Andrej Plenković, 6. studenoga 2020. godine, izvor: Vlada RH
Krenimo dakle od te uvertire početkom studenoga kao podloge verziji “temeljnih postavki” objavljenih na Facebook-u (kakva je 13. siječnja išla i u medije), odnosno od strogih mjera “zatvaranja kafića” kakve “nisu na stolu” i “zauzdavanju epidemije” od kojeg “ne može bolje”. O “pokvarenim znanstvenicima” i “odvratnom napucavanju umrlima” bolje ne govoriti ništa. Ključno je uočiti samo jednu tvrdnju iz Facebook objave L&B:
“Nismo se slagali sa zahtjevima da se još početkom studenog u Hrvatskoj uvedu puno strože mjere…”
Da su potpuno iste mjere uvedene samo 3 tjedna ranije
Jednog dana kad ćemo s nužnim vremenskim odmakom bez emocionalnog naboja temeljito razmatrati trenutne probleme vezane uz COVID-19 i razvoj epidemije u Hrvatskoj, siguran sam da će stav L&B o nepotrebnosti strožih mjera početkom studenoga biti činjenica od posebnog interesa.
Na gornjem prikazu vidi se usporedba između:
- kretanja broja osoba oboljelih od COVID-19 koje su dnevno zaprimane na bolničko liječenje prema podacima HZJZ, te
- grube projekcije napravljene uz pretpostavku da se s uvođenjem istih mjera, kakve su stupale na snagu od 22. studenoga 2020. godine nadalje, krenulo tri tjedna ranije od 1. studenoga 2020. godine (s čim se L&B po vlastitom navodu očito “nisu slagali”).
Projekcija je napravljena na sljedeći način.
- Kao dan početka utjecaja mjera uvođenih od 22. studenoga nadalje na dinamiku bolničkog prijema odabran je 13. prosinca 2020. godine, tj. prvi dan nakon vrhunca dnevnog broja novih hospitalizacija (383 osobe na dan 12. prosinca).
- Za sve dane od 13. prosinca nadalje potom je izračunat indeks u odnosu na prethodni dan određen kao broj primljenih prethodnog dana / broj primljenih tog dana prema podacima HZJZ.
- Obzirom da je 1. studeni točno tri tjedna prije 22. studenoga, kao dan početka utjecaja mjera na dinamiku bolničkog prijema za projekciju je odabran 22. studenoga 2020. godine, što je točno tri tjedna prije prethodno odabranog 13. prosinca.
- Odabirom višekratnika tjednog razdoblja u određivanju pomaka dana početka primjene mjera za projekciju u odnosu na stvarni dan početka primjene mjera, izbjegnut je neželjeni utjecaj dnevne oscilacije bolničkog prijema unutar istog tjedna (prosječni prijem u danima nedjelja-ponedjeljak redovno je manji od prosječnog prijema u danima utorak-subota za isti tjedan).
- Za prvi dan projekcije, odnosno 22. studenoga, projicirani dnevni broj primljenih na bolničko liječenje određen je kao dnevni broj primljenih na bolničko liječenje 21. studenoga prema HZJZ pomnožen indeksom za 13. prosinca (3 tjedna u budućnosti).
- Za sljedećih 6 tjedana projekcije, odnosno dane od 23. studenoga do 3. siječnja, projicirani dnevni broj primljenih na bolničko liječenje određen je kao projicirani dnevni broj prethodnog dana pomnožen indeksom za dan 3 tjedna u budućnosti (odnosno indeksima za dane od 14. prosinca do 24. siječnja).
- Kako indekse za dane nakon 24. siječnja nije bilo moguće odrediti, obzirom na nedostatak podataka o dnevnom prijemu oboljelih na bolničko liječenje, za završna 3 tjedna, odnosno dane od 4. siječnja do 24. siječnja, projekcija je određena kao projicirani dnevni broj prethodnog dana pomnožen indeksom za taj isti dan.
Iako je riječ o gruboj projekciji, npr. ne uzima se u obzir utjecaj blagdana ni mogući drugi utjecaji koji bez obzira na pomak početka primjene mjera ostaju nepomični na vremenskoj osi, ona je ipak upotrebljiva za okvirnu procjenu mogućeg smanjenja ukupnog broja hospitalizacija u razdoblju od 22. studenoga 2020. godine do 24. siječnja 2021. godine u slučaju da su mjere uvođene od 22. studenoga nadalje bile uvedene 3 tjedna ranije.
Izravne žrtve odgađanja mjera
Iz opisane projekcije proizlazi da bi u takvom slučaju umjesto 14.894 osobe primljene na bolničko liječenje zbog COVID-19 bilo primljeno njih 6.377, što znači da bi tijekom promatranog razdoblja od 9 tjedana bolničko liječenje bilo potrebno za čak 8.517 osoba manje što je smanjenje od 57,2%. A iz utvrđenog podatka da je od početka pandemije u nas od COVID-19 u prosjeku umirala svaka peta hospitalizirana osoba, može se izračunati da bi mogući učinak malo ranijeg uvođenja potpuno istih mjera kroz promatranih 9 tjedana bio i oko 1.700 manje onih čija će bolest završiti smrtnim ishodom.
“Elementarna činjenica” je i da se tu radi o izravnim žrtvama odluka da se ne uvedu “nepotrebne mjere”. Možda se ni navodno izbjegnute “velike kolateralne žrtve u životima, zdravlju i blagostanju ljudi” (što god i kako god L&B tu mjerili) iz te buduće i sasvim racionalne perspektive više i neće činiti baš toliko velike.
A tim izravnim žrtvama trebalo bi pribrojiti i nepoznat broj “oporavljenih” i onih koji su “preležali kod kuće”, a od kojih će mnogi zahvaljujući “prirodnom prokuživanju” biti izloženi povećanom riziku od kardiovaskularnih problema, uključujući moždane i srčane udare. Za nekoliko godina bit će moguće procijeniti i koliko je izravne štete nastalo za veliku populaciju kroničnih bolesnika, kojima su zbog izlaganja zdravstvenog sustava bujici oboljelih od COVID-19, kroz tih nekoliko mjeseci (koji još uvijek traju) redovito liječenje i dijagnostika postali još nedostupniji.
Kako ostati u pravu i kad je očito da nisi bio u pravu
A da se uvijek može pasti još malo niže, pokazuje i verzija ove L&B postavke objavljena na webu.
L&B su i dalje u pravu, samo što je studeni sad postao prosinac. Lako je tako biti u pravu.
Mogu reći samo – FUJ!!!
VII. postavka: “Jasno”, “neosporno”, “nedvojbeno”…
“Praćenje epidemije pomoću potvrđenih slučajeva (je) neprecizno”
Ukoliko navedena konstatacija postane točna u bilo kojem trenutku, to prema postavkama samih L&B znači da smo izgubili “ključ kontrole epidemije” odnosno mogućnost da pomoću podatka koji najmanje kasni za kretanjem zaraze nadziremo reprodukcijski faktor i procjenjujemo učinak protuepidemijskih mjera.
A kako je došlo do toga da smo ostali bez “ključa kontrole epidemije” L&B potpuno prešućuju, pa time prikladno prešućuju i mogući vlastiti doprinos takvoj situaciji u vidu vlastitih preporuka i već razmotrenog neslaganja sa zahtjevima da se strože mjere uvedu početkom studenoga 2020. godine (iako bi sad ipak željeli da povjerujemo da je to bio početak prosinca).
Obzirom na vrijeme između trenutka zaraze i trenutka nastupa prvih simptoma COVID-19 (oko 5 dana), prve naznake učinka bilo koje protuepidemijske mjere na kretanje broja potvrđenih slučajeva moguće je, uz adekvatan sustav testiranja i bez drugih značajnih istovremenih utjecaja, očekivati najmanje tjedan dana nakon uvođenja mjere, a s razumnom pouzdanošću potvrditi najmanje dva tjedna nakon uvođenja mjere.
U slučaju prisutnosti poznatih ili nepoznatih utjecaja koji istovremeno značajno djeluju na brzinu širenja zaraze (poput psihološkog efekta naglog porasta/smanjenja broja zaraženih i umrlih ili uvedenih mjera, blagdana, ekstremnih nepogoda i sl.), a koji mogu prigušivati ili pojačavati širenje zaraze, razlučivanje utjecaja mjera može biti teško ili gotovo nemoguće. Zato se npr. i mjere koje su se u nekom trenutku činile vrlo djelotvorne u nekoj drugoj situaciji mogu učiniti neučinkovite, ali i obratno.
U tom smislu konstataciju L&B o “jasnoći značajnog učinka” mjera koje su stupile na snagu 22. studenoga 2020. godine odnosno o “neospornoj činjenici” da mjere uvedene tjedan dana kasnije “nisu imale presudan utjecaj nigdje u svijetu” treba, da budem pristojan, uzeti s rezervom.
Moguće nerazumijevanje indeksa strogosti mjera
Čini se da L&B nije sasvim jasan ni pojam indeksa strogosti mjera (ukoliko govore o indeksu koji koristi stranica Our World in Data) obzirom da “malu težinu” spomenutog indeksa za neke mjere povezuju s učinkom tih mjera na širenje zaraze. Već sam ranije upozorio da indeks strogosti mjera nije pokazatelj učinka mjere. U nastavku je nekoliko navoda iz dokumenta temeljem kojeg se formiraju podaci koje u svojem indeksu strogosti mjera objavljuje i vizualizira Our World In Data.
Importantly, the indices should not be interpreted as a measure of the appropriateness or effectiveness of a government’s response. They do not provide information on how well policies are enforced, nor does it capture demographic or cultural characteristics that may affect the spread of COVID-19. Furthermore, they are not comprehensive measures of policy… The value and purpose of the indices is instead to allow for efficient and simple cross-national comparisons of government interventions. Any analysis of a specific country should be done on the basis of the underlying policy, not on an index alone.
…
As governments continue to respond to COVID-19, it is imperative to study what measures are effective and which are not. While the data presented here do, of course, not measure effectiveness directly, they can be useful input to studies that analyse factors affecting disease progression.
Izvor: Hale, Thomas, Thomas Boby, Noam Angrist, Emily Cameron-Blake, Laura Hallas, Beatriz Kira, Saptarshi Majumdar, Anna Petherick, Toby Phillips, Helen Tatlow, Samuel Webster. “Variation in Government Responses to COVID19” Version 9.0. Blavatnik School of Government Working Paper. 10 Decembe 2020.
Do 13. prosinca ništa nije bilo vidljivo
Vratimo se tvrdnjama L&B o “vrhu epidemije određenom temeljem čvrstih varijabli”, odnosno podacima o hospitalizacijama.
Trenutak početka razvoja težeg oblika bolesti i uobičajeni trenutak hospitalizacije kasne za nastupom simptoma dodatnih 5 odnosno 7-8 dana (10 odnosno 12-13 dana od trenutka zaraze). Iako se L&B slažu da je podatak o broju potvrđenih slučajeva neprecizan i iako i sami navode da broj novih hospitalizacija (i smrtnih ishoda) dodatno kasni za zarazom, oni tvrde da je razvoj epidemije i učinak mjera bio “potpuno u skladu s našim predviđanjima”. Kakvim predviđanjima i na temelju čega (nadam se ne onakvima po kojima je postojala značajna vjerojatnost da smo na vrhuncu zaraze bili 6. studenoga)?
Dnevni prijem oboljelih od COVID-19 u bolnice dosegao je svoj vrhunac tek 12. prosinca 2020. godine. 18. prosinca moguće je govoriti o prestanku rasta i stagnaciji priljeva oboljelih, a tek 19. prosinca imamo prvu optimističnu naznaku pravog pada dnevnog prijema i jasnu potvrdu tog pada između 22. i 25. prosinca. Dakle, ukoliko je prosječno vrijeme između trenutka zaraze i trenutka hospitalizacije oko 13 dana (prema drugoj slici u komentaru ove postavke), vrhunac zaraze dogodio se 30. studenoga, ona je stagnirala do 5. prosinca, a počela značajnije padati od 8. prosinca.
Takva procjena pretpostavlja i da je udio osoba kojima je potrebna hospitalizacija prilično stalan u odnosu na broj novozaraženih (odnosno da je dobna i zdravstvena struktura novozaraženih manje-više nepromjenjiva), da je učinak više različitih mjera jednostavan zbroj pojedinačnih učinaka svake od tih mjera, kao i da u promatranom razdoblju nije bilo nikakvih drugih učinaka na rad bolnica i kriterije hospitalizacije. Ali L&B se takvim detaljima ne zamaraju.
Zbog svega navedenog nikako nije “jasno” da su mjere uvedene 22. studenoga imale “značajan učinak”, a da mjere uvedene od 29. studenoga nadalje “nisu mogle biti presudne”. Bez mjera od 29. studenoga zaraza je naprosto mogla nadalje stagnirati ili padati jako sporo (R faktor “oko 1”, dobar primjer su ranije prikazani grafovi za Luksemburg i Njemačku), što bi značilo i nastavak dnevnog priljeva u bolnice od prosječno 300-tinjak oboljelih od COVID-19. A zašto bi to bio problem vidljivo je na sljedećem prikazu.
Opterećenje bolnica počelo je stagnirati između 17. i 21. prosinca 2020. godine, i padati nakon što je broj dnevno primljenih u bolnicu pao i ostao ispod 300 oboljelih, odnosno nakon trenutka u kojem su na broj oboljelih već sasvim sigurno utjecale mjere uvođene od 29. studenoga. Izvjesno je da bi bez tih mjera broj oboljelih na bolničkom liječenju probio 3.000, odnosno da bi se možda počeli puniti i šatori, uz sve negativne učinke koje bi to imalo na kvalitetu liječenja i vjerojatnost oporavka hospitaliziranih osoba, te uz produljenje mrcvarenja preopterećenog bolničkog sustava.
Što to na ovim prikazima “jasno” upućuje “da su sve mjere koje su stupile na snagu do 22.11. imale značajan učinak na obuzdavanje epidemije, ali mjere od 29.11. nisu mogle biti presudne”? Što upućuje na to da se početkom studenoga trebalo suprotstavljati uvođenju tih istih mjera? Odgovor je – apsolutno ništa.
Na temelju kojih “čvrstih” podataka je početkom studenoga bilo vidljivo da nisu potrebne strože mjere? Na temelju kojih “čvrstih” podataka je 27. studenoga, kad je donešen paket mjera koje su stupile na snagu 29. studenoga bilo vidljivo da te mjere nisu potrebne? Na temelju kojih “čvrstih” podataka je 6. prosinca bilo vidljivo da nisu potrebne strože mjere?
L&B kao da su potpuno izgubili iz vida da iza “varijabli” u kojima pokušavaju naći opravdanja svojih stavova stoje živi ljudi – oboljeli, preminuli, liječnici i drugo zdravstveno osoblje.
Samohvala uvidom temeljem podataka koji u trenutku uvida nisu bili niti dostupni je otužna (“potpuno u skladu s našim predviđanjima”). A nijekanje nužnosti za ranijim uvođenjem strogih mjera sad kad su ti podaci poznati, što uključuje i friziranje vlastitih stavova i objava, upućuje na potrebu da se pod svaku cijenu obrani povrijeđeni ego, pa makar uz zanemarivanje sudbine svih onih koji su zbog kašnjenja u donošenju mjera teško oboljeli ili preminuli.
Dajte se odlučite
Za kraj komentara ove postavke, još samo formalistički osvrt na završnu preporuku L&B:
Naime, budući da mjere donesene 29.11. nedvojbeno nisu bile presudne za značajan pad zaraženih, a jako su štetne u više aspekata, te kako je epidemiološka situacija sve bolja, potpuno u skladu s našim predviđanjima, zagovornici smo popuštanja mjera, kao što je zatvaranje ugostiteljskih djelatnosti, fitnessa i sporta.
Mjere o zatvaranju ugostiteljskih djelatnosti stupale na snagu u dva koraka (22. studenoga – noćni klubovi, noćni barovi i disko barovi, a 29. studenoga – ostali ugostiteljski objekati osim onih koji pružaju usluge smještaja). Dakle, niti su sve ugostiteljske djelatnosti zatvorene, niti su sve one koje jesu – zatvorene baš 29. studenoga.
VIII. postavka: “Naprosto nema opravdanja”…
On-line nastava nema podjednaku kvalitetu kao klasična nastava, a svakako je to istina za Hrvatsku u ovom konkretnom trenutku. No koliko je ta kvaliteta stvarno manja ili “društveno skupa” teško je u ovom trenutku reći nešto više – nekih mjerodavnih pokazatelja ili istraživanja za to, bar kad se radi o Hrvatskoj, zasad baš i nema. L&B nažalost u objavi ne navode istraživanja koja to “potvrđuju”, ali kasnije na webu ispravljaju taj propust.
Društvene štete, pandemijski prioriteti i defetizam
Studija koju navode odnosi se na uzrast od 5 do 11 godina (niži razredi osnovne škole) u SAD-u za koji se on-line nastava nije pokazala dovoljno kvalitetna. Da karikiram nalaze studije, učitelji koji su štrajkali u 2019. godini zapravo su masovni ubojice. No za osjećaj za sve probleme same studije najbolje je “skoknuti” na odjeljak “Limitations”. Posebno je upitna upotrebljivost rezultata studije kad se radi o Hrvatskoj, velikim dijelom i zbog kvalitete pristupa on-line (odnosno televizijskoj nastavi) baš za taj najmlađi uzrast tijekom prvog vala pandemije u nas.
Ali ponovo – o takvim stvarima isprazno je razmišljati u jeku pandemije. Nakon što se pandemije riješimo treba razmisliti kako djeci nadoknaditi ono što su izgubili (ne samo u pandemiji nego i prije nje). Ako ćemo na djecu u dobi od 5 do 11 godina, ili djecu bilo kojeg uzrasta, gledati kao na trajno zakinute osobe bez mogućnosti da im izgubljeno nadoknadimo jadna su ta djeca s nama i s državom u kojoj žive. A jadni su i oni koji će zbog te naše nesposobnosti i bezidejnosti svoje godine života ipak morati izgubiti od COVID-19.
Vratimo se učincima zatvaranja škola u kontroli epidemije.
On-line nastava u kontroli epidemije
Gornji prikaz upućuje da nakon mjere ograničavanja okupljanja na do 10 osoba, zatvaranje obrazovnih ustanova ima najveći učinak na smanjivanje reprodukcijskog faktora. Navedeno je posljedica više utjecaja – za srednjoškolce i studente, za koje je potvrđeno da mogu i značajno doprinijeti širenju virusa, radi se o izravnom prekidanju lanca zaraze (u školskom i izvanškolskom druženju), dok se za sve uzraste školaraca i studenata radi i o smanjenju opterećenja sustava javnog prijevoza u kojem je onda mnogo lakše osigurati poštivanje protuepidemijskih mjera. I druga istraživanja upućuju na doprinos djece u prijenosu virusa, posebno kad se radi o srednjoškolskoj populaciji.
Tvrdnja da “naprosto nema opravdanja” zatvarati škole ukoliko nešto drugo značajnije utječe na smanjivanje epidemije, pa makar to bila i visoka prokuženost, neutemeljena je iz istih razloga iz kojih je neutemeljena tvrdnja da je epidemija pod kontrolom ako reprodukcijski faktor stabilno održavamo “oko 1”. Opravdanost neke mjere ovisi o trenutnom ukupnom stanju epidemije (broj aktivnih slučajeva, opterećenje zdravstvenog sustava, trenutni reprodukcijski faktor, raspoloživost drugih mjera…) odnosno o nužnoj brzini smanjivanja reprodukcijskog faktora.
Na primjer, kad se radi o Hrvatskoj, aktualne protuepidemijske mjere preklopile su se i sa sve većim udjelom razreda i škola (20. listopada, 23. listopada, 23. studenoga, 23. studenoga, 2. prosinca, 14. prosinca, 14. prosinca, 14. prosinca, 14. prosinca) na kombiniranoj ili on-line nastavi i nastupom školskih praznika (koji su efektivno – potpuno zatvaranje škola). Ništa od ovih područnih mjera nećete vidjeti u indeksu strogosti mjera za Hrvatsku. U njemu je vidljiv samo prelazak srednjih škola na on-line nastavu 14. prosinca na državnoj razini – raniji djelomični prelasci srednjih škola na on-line nastavu po županijama, prelasci osnovnih škola na on-line nastavu, školski praznici i njihovo produljenje, škole u B i C modelu, razredi u samoizolaciji – ništa od toga nije u indeksu strogosti mjera.
Zanimljivo je i da se, prema podacima koje navodi portal srednja.hr, 23. listopada oko 30% broja osoba u samoizolaciji (7.680 od 25.889) odnosilo na učenike, kao i da se 11. prosinca preko 8% aktivnih slučajeva odnosilo na učenike (preko 2.000 od 25.006).
Sve naravno jako ovisi i o uvjetima za provođenje protuepidemijskih mjera koje su pojedine škole u stanju osigurati. Razina doprinosa škole širenju zaraze bit će veća ako tehnički nije moguće osigurati dovoljan razmak među učenicima, ako (posebno u hladnim zimskim uvjetima) intenzivno i redovito prozračivanje nije moguće bez da učenici sjede u jaknama i kaputima, ako dođe do bolesti pomoćnog osoblja koje osigurava tehničke uvjete i dodatno čišćenje učionica i sl. U uvjetima kad su neke škole u Hrvatskoj oštećene potresima i nesigurne za djecu, kao i dijelovi grada oko škola, takve tehničke uvjete još je teže osigurati.
Tema je svakako složena, pa bombastičnost izjava poput “naprosto nema opravdanja” ne doprinosi razumnom odlučivanju za kakvo se L&B navodno zalažu. Nažalost, ponovo u gorljivom nastojanju da podupru svoje teze, L&B izvrdavaju čak i sadržaj i zaključke istraživanja koja navode ne bi li im išla u prilog.
Iskrivljavanje zaključaka navedenog Švedskog istraživanja
“Istraživanje na stvarnim podacima” o “primjerice 2 milijuna djece u Švedskoj” odnosi se na statistiku prijema djece i prosvjetnih radnika na intenzivno bolničko liječenje vezano uz COVID-19 te na vezanu smrtnost (pismo uredniku časopisa The Lancet). U njemu stoji da je s 31. prosinca 2019. godine u Švedskoj bilo 1.951.905 djece u dobi od 1 do 16 godine, te da je u 4 mjeseca od početka epidemije u Švedskoj umrlo 69-ero djece te dobi (u usporedbi sa 65-ero djece u 4 mjeseca koja su prethodila epidemiji), a od čega niti jedno od 15-ero djece zaprimljene vezano uz COVID-19 na intenzivno bolničko liječenje.
Zaključak spomenutog pisma uredniku je da među djecom predškolske i osnovnoškolske dobi udio teškog oblika COVID-19 u Švedskoj bio malen bez obzira što su predškole i osnovne škole ostale otvorene. Ni traga o razbolijevanju i hospitalizacijama članova obitelji, a kamoli nekakvoj negativnoj korelaciji između bolesti i hospitalizacije članova obitelji i prisustvovanja djece nastavi.
Izbjegavanje Švedskog istraživanja čiji rezultati nisu “poželjni”
Istraživanje koje su L&B propustili, a koje se stvarno pozabavilo transmisijom virusa SARS-CoV-2 vezano uz školsku populaciju u Švedskoj usporedilo je populaciju roditelja, nastavnog osoblja i supružnika/partnera nastavnog osoblja između “nižih srednjih” škola (uzrast 14-16 godina) koje nisu prelazile na online nastavu i “viših srednjih” škola (uzrast 17-19 godina) koje su prešle na online nastavu. Usporedba je provedena vezano uz učestalost pozitivnih PCR testova roditelja, nastavnika i njihovih supružnika/partnera za “otvorene” i “zatvorene” škole. Učestalost pozitivnih PCR testova bila je 17% viša za roditelje, dvostruko viša za nastavnike (slično je vrijedilo i za učestalost teškog oblika COVID-19) i 29% viša za njihove supružnike/partnere vezane uz “otvorene škole” (tj. nastavu uživo). Zaključeno je da zatvaranjem škola nije postignuto značajno smanjenje transmisije virusa kad se radi o populaciji roditelja, ali da je nužno razmotriti dodatnu zaštitu nastavnika.
Pozicija zanimanja nastavnika na prikazu pogođenosti zarazom (iz istog istraživanja) također upućuje na porast učestalosti zaraze s porastom dobi učenika u slučaju nastave uživo, pri čemu je učestalost zaraze nastavnika kod svih uzrasta s nastavom uživo bila veća od učestalosti zaraze kod on-line nastave.
Sličnu manipulaciju kao sa Švedskim istraživanjem L&B su napravili i vezano uz istraživanje u Škotskoj.
Potpuno nerazumijevanje Škotskog istraživanja
Navedeno istraživanje obuhvatilo je 300.000 odraslih osoba u kućanstvima zdravstvenih djelatnika u Škotskoj te razmatralo utjecaj broja male djece (0 do 11 godina) temeljem pretpostavke da učestala izloženost koronavirusima kod male djece, a time i kod njihovih roditelja može utjecati na veću otpornost na zarazu SARS-CoV-2. Obuhvaćeno je 241.266 odraslih u kućanstvima bez male djece, 41.198 u kućanstvima s jednim malim djetetom, 23.783 u kućanstvima s dvoje male djece i 3.850 u kućanstvima s troje i više male djece. Rezultat istraživanja pokazuje se vjerojatnost zaraze smanjivala s faktorom 0,89 po malom djetetu.
Međutim, istraživači sami priznaju da za zdravstvene djelatnike nisu imali podatke o stvarno odrađenim radnim satima tijekom pandemije nego samo podatak je li osoba zaposlena na puno ili nepuno radno vrijeme. To samo po sebi može iskriviti rezultate studije jer je kod obitelji s malom djecom veća vjerojatnost bolovanja (odnosno ostajanja kod kuće koje je samo po sebi protuepidemijska mjera) zbog bolesti djeteta (bez obzira jesu li zaposleni na puno ili nepuno radno vrijeme). Pored toga grupiranje osoba u zajedničko kućanstvo provedeno je temeljem adrese i broja stana (ako je naveden) u registru pacijenata ordinacija opće prakse pa njegova ispravnost ovisi o točnosti i ažurnosti tih podataka, kao i točnosti pretpostavke da svi koji žive na istoj adresi (za koju nisu navedeni brojevi stanova) žive i u istom kućanstvu.
Konačno, iako i istraživači razmatraju moguću upotrebu tih informacija na donošenje odluka o zatvaranju škola, treba uzeti u obzir da je istraživanje obuhvatilo razdoblje od 1. ožujka do 6. lipnja 2020. godine, da je prvi prijenos virusa u populaciji u Škotskoj utvrđen 11. ožujka, te da su škole i vrtići u Škotskoj zatvoreni već 20. ožujka (u trenutku kad je Škotska imala ukupno 322 potvrđena slučaja) i ostali zatvoreni do kolovoza. Dakle škole i vrtići bili su otvoreni tek 20% razdoblja istraživanja odnosno u razdoblju tijekom kojeg je u Škotskoj potvrđeno tek 2,1% pozitivnih slučajeva od svih potvrđenih slučajeva tijekom razdoblja istraživanja (6. lipnja ukupan broj potvrđenih slučajeva bio je 15.603), dakle u vrijeme kad su prisutnost i širenje virusa u populaciji, a samim time i u školama još bili na iznimno niskim razinama. Očito je da je u takvim okolnostima procjena da škole značajno ne doprinose širenju virusa sasvim neutemeljena.
Nažalost, ništa od navedenih obilježja Švedskog i Škotskog istraživanja koje su L&B naveli nije ih obeshrabrilo da smjelo konstatiraju da ona “pokazuju neutralnu ili čak negativnu korelaciju prisustvovanja djece nastavi i razbolijevanju i hospitalizacijama članova obitelji i učitelja, što je vrlo snažan argument protiv zatvaranja škola”, odnosno da, što bi se reklo narodski – laprdaju.
IX. postavka: Biram trešnje, al’ opet su crvljive…
Zanimljivo je kako L&B nisu poželjeli ukazati na primjere nekih drugih europskih država koje sam spomenuo ranije. Kod većine država vidljivi su obuzdavanje epidemije pojačanjem mjera, problemi u slučaju preranog popuštanja mjera i nemogućnost korištenja strogih mjera kao dugoročnog rješenja. Svakako nisu poželjeli ukazati na primjere poput Novog Zelanda ili Australije.
Kao što sam ranije napomenuo, učinkovitost pa čak ni strogost mjera ne može se dobro uspoređivati temeljem indeksa strogosti mjera (bar kad se radi o indeksu koji koristi Our World in Data) jer je on složen od “kockica” bez težine pa puno toga ovisi o tome koje su “kockice” u nekoj državi odabrane, kako se stvarno provode u praksi, koliko ih se ljudi pridržavaju i koliko “kockica” je nevidljivo jer nisu pod nadležnošću središnje nego lokalne vlasti. Primjer toga su i mjere vezane uz škole u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini koje su se primjenjivale po školama, gradovima i regijama – kako je gdje trebalo – bez da je to vidljivo na indeksu.
Slovenija i Bosna i Hercegovina
Naravno, postoje države s velikim problemima – poput Slovenije – koja se našla u situaciji da usred vlastite turističke sezone mora s jedne strane primjenjivati stroge mjere, a s druge dopustiti rad skijališta i skijaških središta uz neke očito loše procjene u doziranju i dinamici primjene mjera. U takvoj situaciji jako puno ovisi o organiziranosti države i spremnosti građana na suradnju pa se ponegdje kao u Austriji dovede pod kontrolu, a u Sloveniji eto zasad ne. S druge strane postoje i države poput Bosne i Hercegovine u kojima je broj zaraza smanjen (bar naoko) bez strogih mjera iako se na regionalnoj razini možda primjenjuju strože mjere (kao i neki modeli rada škola koji su prilagođeniji pandemiji). Čisto subjektivno čini mi se i da se prosjek građana u BiH puno zdravije snalazi među pandemijskim prioritetima te je kolektivno u stanju ranije “prikočiti” nego je to slučaj u nas gdje je svatko sam za sebe još uvijek najpametniji.
Ujedinjeno Kraljevstvo i Irska
Kad se radi o Ujedinjenom Kraljevstvu ne treba zaboraviti da je tu državu početkom prosinca zadesilo značajno širenje nove zaraznije varijante SARS-CoV-2 (čiji prvi primjerci su zabilježeni u rujnu). Prethodne mjere prikladne za obuzdavanje ranije prisutnih mutacija pokazale su se nedovoljne te je tijekom prosinca došlo do naglog rasta broja zaraženih koji je (zasad) obuzdan dodatnim pooštravanjem mjera. Ista mutacija virusa u Irskoj je početkom prosinca u pozitivnim uzorcima bila zastupljena s manje od 2% dok je u prvom tjednu siječnja ta brojka narasla na 46%. Sugestija L&B da bi u takvim okolnostima Ujedinjeno Kraljevstvo i Irska, koji su do početka prosinca epidemiju držali pod kontrolom strogim mjerama, prošli bolje bez strogih mjera je sasvim neutemeljena. Zanimljivo je i da je Danska u kojoj je spomenuta varijanta također detektirana unaprijed preventivno pojačala mjere ne čekajući da se virus razmaše.
Iako L&B u svom napisu spominju nove sojeve virusa, ovaj im je načisto promakao.
Izvor podataka: Our World in Data (broj novozaraženih, indeks strogosti mjera)
Njemačka i Hrvatska
Nejasno mi je zašto L&B ističu Njemačku, obzirom da je po svim kriterijima svedenim na broj stanovnika bolje odradila epidemiju nego Hrvatska. Teško je i govoriti o nekoj “eskalaciji” u odnosu na Hrvatsku.
Izvor podataka: Our World in Data
Indija (da stvarno – Indija!)
A što reći o Indiji? Pa prvo ću citirati L&B – COVID-19 je bolest “koja vrlo asimetrično pogađa starije”.
Prema Wikipediji 65% stanovništva Indije mlađe je od 35 godina. Tko bi rekao da imaju “vrlo malu smrtnost” (CFR oko 1,4% prema oko 2,4% za EU). Zanimljivo je i da “druga najmnogoljudnija zemlja na svijetu” koja ima 2,7 puta više stanovnika od EU+UK ima 1,7 puta manje potvrđenih slučajeva.
Bizaran primjer. Nisam siguran predlažu li L&B selidbu u Indiju, pomlađivanje populacije EU ili što brže prirodno prokuživanje stanovništva EU (o metodama se ne usudim špekulirati)?
X. postavka: Vizionari
Nekom djetetu u osnovnoj školi ova će postavka sigurno biti vrlo informativna.
Da je COVID-19 smrtonosniji danas ne bi bilo ovakve pandemije
Problem s ovom pandemijom je baš to što nije smrtonosnija. Da jest i da značajno pogađa mlađu populaciju, posebno djecu, ljudi bi se prirodno više pazili. Ne bi nam trebali apeli da se pridržavamo mjera i pozivi na cijepljenje. Ne bi bilo “korona party”-ja i kršenja mjera od strane vodećih političara. Ne bi bilo pitanja od čega je netko umro da se kao kod ebole pretvori u izvor vlastite krvi ili da ga bolest deformira poput kuge ili sifilisa. Problem je što od nje umiru “oni koji su ionako na samrti” (riječi jednog maturanta na prosvjedu protiv mjera u Zagrebu). Netko obrazovaniji bi rekao da je “COVID-19 bolest smrtnosti (IFR) 0,3% koja vrlo asimetrično pogađa starije”.
Dobro zdravlje ne štiti od teških zaraznih bolesti i ne traje vječno
Održavanje i unaprjeđivanje zdravlja je važno. I dostupno je jednom manjem dijelu svjetske populacije. I samo u manjem dijelu ima veze s medicinom (i ipak je to ars medica kojoj je primarna zadaća po definiciji baš – liječenje i suzbijanje bolesti). No dobro zdravlje nije pomoglo domorodačkim narodima kojima su europski osvajači donosili male boginje i slične darove. Neke stvari te ubiju bez obzira na dobro zdravlje pa se zato još uvijek trznemo kad netko u Kini umre od kuge (makar se radilo o nekoliko ljudi). COVID-19 nije nas zabrinuo ni s nekoliko tisuća žrtava u Kini. Ne brine nas ni sad. Jer ono – “brojni komorbiditeti” i “stariji”. To i “osnovnoškolac zna zbrojiti”. A nakon neke dobi ni jako dobro zdravlje ni pomoć najmodernije medicine nisu eto više dovoljni za otpor nepoznatom patogenu. Zato je manja smrtnost u Indiji ili Africi. Tu bi pomogao onaj preventivni dio medicine, ali to su srednjevjekovna razmišljanja.
Više od strateških rezervi potrebna je strategija
Strateške rezerve i kapaciteti koštaju, vjerojatnost pandemije se svima činila mala i to je glavni razlog što nitko tih kapaciteta nije imao. Posljedica najobičnijeg zdravoseljačkog risk managementa. Možda se to malo promijeni. Neki su doduše imali bar strategije od kojih su neke uključivale i srednjevjekovne mjere. Dobro su ih proveli i bez strateških rezervi. A neki i nisu koristili srednjevjekovne mjere nego najmodernije tehnologije praćenja i screeninga koje nisu dopustile neko veliko muljanje s pitanjima gdje si bio, s kim si bio i što si radio. Problem s tim pristupom je da mi ne želimo da netko zna gdje smo bili, s kim smo bili i što smo radili. Ako se vlast pita zašto narod nema povjerenja u nju da joj da sve te informacije neka se pogleda u ogledalo. Neka svaki predsjednik, premijer, ministar, župan, gradonačelnik pa naniže prvo kaže narodu – gdje su bili, s kim su bili i što su radili. I neka se narod sad slobodno prestane cerekati. Vlast koju imamo smo sami birali. Mi smo demokratska država (tu vrijedi ono “svaki narod ima vlast…” i tako to). Šala je na naš račun.
Naše najmodernije NPI (Non-Pharmaceutical Intervention) oružje
A ako je lockdown kako L&B tvrde doista “nova, alternativna i radikalna metoda u bolestima ovog tipa koja nikada nije bila provjerena u praksi” onda u arsenalu sad imamo i jedno oružje 21. stoljeća. /s
Izlaz za nuždu 