Nevolje suvremenih inkvizitora

Krenut ću nizom citata. I odmah napominjem da su svi biblijski citati u ovom tekstu preuzeti iz prijevoda Biblije kojeg je 1969. godine izdala Stvarnost iz Zagreba (II izdanje). A svakako napominjem i da ovaj prvi citat nije biblijski. Da ne bude zabune.

Već prve stranice Svetoga pisma kazuju da je prvi grijeh nastao zbog neposlušnosti. Neposlušnost je zajednički grijeh i Adame i Eve, ali on pogađa ponajviše ženu jer je đavao prvotno po ženinoj neposlušnosti čovjeka učinio robom grijeha. Kako to ističu veliki teolozi prvih stoljeća (Origen, Augustin), Eva je sagriješila zbog neposlušnosti, a ne Adam. Adam je, a kako to često biva i danas, sagriješio zbog sažaljenja sa svojom ženom. Adamu je bilo žao njegove žene Eve, nije ju htio ostaviti samu u njezinu grijehu, nego joj je htio biti blizak, makar i u tom grješnom sažaljenju. Dakle, po ženskoj neposlušnosti grijeh je ušao u svijet. Stoga je žena i danas na poseban način i dalje u velikoj napasti neposlušnosti. Neposlušnost ovdje znači da je žena u iskušenju da svoj život gradi bez Boga, da ne želi imati »glavu« (Isus Krist, Crkva, muškarac; usp. 1 Kor 11, 3) kojoj treba biti poslušna. Neposlušnost se izriče u traženju svojih prava za jednakošću koja briše razlike, u tome da žena ne želi prihvatiti da je ona od Adama, a ne Adam od nje, da je ona drugotna, a muškarac prvotan. Neposlušnost se isto tako pokazuje u onom što bismo nazvali dvama biblijskim sindromima neposlušne žene: »Martinu sindromu«, aktivističkoj ženi bez poslušnosti, bez smiraja, i »Magdaleninu sindromu«, lijenoj ženi ugode i užitaka, pretjerane brige za sebe.

dr. Ivica Raguž, Glas Koncila 33-34 (2199-2200) | 21.8.2016.

Na svoju sliku stvori Bog čovjeka,
na sliku Božju on ga stvori,
muško i žensko stvori ih.

Postanak 1:27

Ovo je povijest Adamova roda.
Kad je Bog stvorio čovjeka, napravio ga je na priliku svoju: stvorio je muško i žensko.
A kad ih je stvorio, blagoslovi ih i nazva – čovjek.

Postanak 5:1-2

Kako je moguće da se na temelju knjige koja u istoj rečenici čovjeka određuje kao “muško i žensko” i kao “sliku Božju” izvedu zaključci kakve izvodi teolog dr. Ivica Raguž u svom tekstu objavljenom na portalu Glasa Koncila?

(više…)

Za budućnost nespremni

Inače se nastojim držati što dalje od ove teme, ali čini se da ovih dana čak i u najvišim tijelima državne vlasti pomutnju stvara “stari hrvatski pozdrav” “Za dom spremni!”.

Ministar Orepić tako sugerira da se o navedenim riječima, pokliču, pozdravu ili kako hoćete očituju “povjesničari i znanstvenici”. S druge strane zamjenik ministra turizma čudi se zašto “kod nas policija ispituje i prijavljuje pjevača koji u sklopu pjesme izgovori pozdrav koji čak nije ni izvorno ustaški, nego ima šire, povijesne konotacije”. S treće, dio politike čak najavljuje borbu za zakonsko određivanje “prema degradaciji ovog pokliča hrvatskih branitelja koji su devedesetih godina s puškom u rukama branili, stvarali i očuvali suverenu, samostalnu i nezavisnu Republiku Hrvatsku”, te odmah refleksno upozorava na po njihovom mišljenju podjednako problematično javno korištenje pozdrava “smrt fašizmu – sloboda narodu”.

Za razliku od (namjerno neupućenog?) dijela javnosti, državni dužnosnik bi ipak trebao poznavati zakonski okvir u kojem njegova država postoji i funkcionira, a posebno ukoliko je na čelu ministarstva kojem je zadatak osigurati primjenu spomenutog zakonskog okvira. Jasno je da se ne može očekivati da dužnosnik poznaje baš svaku crticu svakog propisa, ali kad se radi o ovoj priči i obzirom na to kolike su podjele oko toga prisutne u javnosti “nesnalaženje” nije prihvatljiv izgovor.

Nisam ni povjesničar ni znanstvenik, ali pokušat ću razmotriti što o tome svemu i iz kojih razloga kažu propisi Republike Hrvatske.

Pa krenimo od Ustava Republike Hrvatske

(više…)

Epilog… iliti na kraju mojeg šumskog puta

Mnogo samuješ i dugo ćutiš, sine moj, zatravljen si snovima, izmoren putevima duha. Lik ti je pognut i lice blijedo, duboko spuštene vjeđe i glas kao škripa tamničkih vrata. Iziđi u ljetnji dan, sine moj!
 
– Šta si vidio u ljetnji dan, sine moj?
 
Vidio sam da je zemlja jaka i nebo vječno, a čovjek slab i kratkovjek.
 
– Šta si vidio, sine moj, u ljetnji dan?
 
Vidio sam da je ljubav kratka, a glad vječna.
 
– Šta si vidio, sine moj, u ljetnji dan?
 
Vidio sam da je ovaj život stvar mučna, koja se sastoji od nepravilne izmjene grijeha i nesreće, da živjeti znači slagati varku na varku.
 
– Hoćeš da usniš, sine moj?
 
Ne, oče, idem, idem da živim.
 
Ivo Andrić, Epilog (Ex Ponto, 1918)

Nakon nekoliko uzastopnih noći najvećim dijelom utučenih u istraživanje teme Hrvatskih šuma, iscrpio sam svoje ograničene ljudske snage. I na početku i na kraju tih mojih “ekspedicija” svjestan sam da su na neki način uzaludne, jer je “čovjek slab i kratkovjek”, a pravilo igre “slagati varku na varku”. Tako je to.

Ali svaki put se ipak na neki način osjećam pročišćeno. Kao da sam malo manje suučesnik u svemu lošem što nas okružuje, kao da sam malo manje dio stoke sitnog zuba koja svake 4 godine bira ili ne bira – manje zlo. I iako sam možda nakon svega još uvijek guska u magli, možda sam ipak guska s maglenkama…

Kako bilo, došlo je vrijeme da i ja nastavim sa svojim životom i izađem u ljetni dan… OK… možda ljetnu večer…

Na oproštaju od teme (bar za ovu noć, jer više od toga ne mogu obećati :)) malo ću rezimirati priču i ispraviti nekoliko (svojih) netočnih navoda.

(više…)

Sindikalni masakr motornom pilom

Ponovo ću otvoriti poznatim vicem, uz neke male umjetničke izmjene.

Zbog neučinkovitosti i slabih rezultata Hrvatskih šuma te stalnih odgoda restrukturiranja odlučeno je da se poslovi komercijalnog iskorištavanja šuma izdvoje iz HŠ-a i prepuste austrijskom koncesionaru. Željku i drugim sindikalcima koji su time ostali bez posla omogućeno je da se kvalificiraju za zaposlenje u novom poduzeću tako što će nekoliko dana raditi paralelno s dvojicom austrijskih sjekača (Robocopom i Terminatorom), a posao će dobiti oni čiji učinak bude sličan učinku Austrijanaca.

Po završetku prvog dana kvalifikacija za posao Terminator je posjekao 60 kubika drveta, Robocop 50 kubika, a Željko – samo 1 kubik.

Po završetku drugog dana Terminator je posjekao 50 kubika, Robocop 55 kubika, a Željko koji se praktički “ubio” od truda u strahu za buduću egzistenciju – samo 3 kubika.

Vidjevši da je vrag odnio šalu odluči Željko treći dan zamoliti Robocopa da mu pokaže kako to oni u Austriji rade da postignu takav učinak. I tako, nađu se oni treći dan ranim jutrom u šumi. Cijelo vrijeme ispuštajući čudne mehaničke zvukove Robocop otpočne lekciju.

Robocop: Bzzk-zzzk. Korak 1. Odabrati najbolje područje za sječu. Gzzzk. Korak 2. Dobro pripremiti područje za sječu. Zuuuuu. Korak 3. Odabrati najbolji način zasijecanja za odabrano stablo. Iiiiiiiik. Korak 4. Upaliti motornu pilu.

Željko: Aahaaaa!!! UPALITI motornu pilu!

A kad je Željko jednom shvatio kako radi pila, šumi više nije bilo spasa.

Još jedno u nizu medijskih “izvirivanja” gospodina šefa Hrvatskog sindikata šumarstva ovih dana navelo me na pitanje – zašto niti jedan novinar tom čovjeku nije postavio baš niti jedno bitno pitanje? Pitaju ga samo o bonusima upravi, a što će šef sindikata bilo gdje u svijetu i u bilo kojem povijesnom trenutku reći o upravi – ili, pazi sad, BONUSIMA upravi.

Daleko od toga da se radnici ne trebaju boriti za svoja prava, naprotiv. No čak i da svaki zaposlenik vozi “mečku”, živi u vili i spava na svili, a članovi uprave im donose jutarnju kavicu u krevet, sindikat neće imati milosti pa će tako uljuđeno, ali oštro upozoravati da je nekoliko zaposlenika prijavilo da je prepečenac bio – prepečen, što predstavlja ozbiljno kršenje kolektivnog ugovora.

Jer ako to ne radi – koja bi bila svrha postojanja sindikata? I tko bi im plaćao članarinu?

Međutim, ostavljajući sad ta pitanja vjekovne borbe radnika i kapitalista po strani, smatram da je u situaciji kad se naši zaposlenici svađaju s našim direktorima – a oni jesu naši zaposlenici i naši direktori jer je poduzeće državno – najvažnije provjeriti rade li i jedni i drugi posao za koji ih plaćamo.

U skladu s tim, napravio sam intervju s gospodinom šefom sindikata. Doduše bez njegovog sudjelovanja, pa sam u skladu s tim ostao bez odgovora. Ali bar su pitanja postavljena… Pa, krenimo, ravno u glavu!

(više…)

Po šumama i gorama…

Saga s Hrvatskim šumama se očekivano nastavlja. I nažalost ne u smjeru raščišćavanja situacije nego zamućivanja močvare u kojoj onda svi izgledaju jednako blatni. Tako je prekjučer “isplivalo” izvješće o inspekcijskim nadzorima u Hrvatskim šumama provedenim 2013. i 2014. godine. Medijska interpretacija je naravno takva da se s jedne strane svi realni problemi koji postoje u drvnom sektoru lijepe na aktualnu upravu (već “načetu” bonusima) i bivšeg ministra Jakovinu, a ide se čak i tako daleko da se nastojanje da se poboljša konkurentnost domaće drvoprerađivačke industrije proglasi korupcijskom aferom.

Iako je inspekcijski izvještaj još iz 2014. godine pokušat ću ga temeljito prokomentirati jer dotiče cijeli niz problema vezanih uz gospodarenje šumama, pa i šire. Ukratko:

  • naše “opće dobro” je opljačkano, a mnogo više uzroka nalazi se izvan nego unutar Hrvatskih šuma,
  • sustav nadzora je neučinkovit i korumpiran,
  • zakonska regulativa za upravljanje šumama je neodgovarajuća,
  • Hrvatske šume su dijelom između čekića (domaće drvoprerađivačke industrije) i nakovnja (ostatka domaćeg gospodarstva, ekologa, inozemne drvoprerađivačke industrije…).

(više…)

Di su partizani?

Ne sjećam se više baš dobro tog starog vica, ali išao je ovako nekako (uz određenu umjetničku doradu).

Tragajući za partizanima jedinica njemačkih vojnika zastala je da se odmori i okrijepi kraj velikog starog bunara. Oslonjeni na bunar zapovjednik i nekoliko njegovih vojnika razmatraju kako dalje usmjeriti potragu koja je već danima bez uspjeha.

Zapovjednik: Ovo je bilo zadnje selo u ovom kraju i nismo našli ništa. Kao da su u zemlju propali.

Jeka iz bunara: Propali… propali… propali…

Vojnik: Herr Oberleutnant, svi seljaci su se redom kleli da se partizani skrivaju u šumi.

Jeka iz bunara: U šumi… u šumi… u šumi…

Zapovjednik: Da, kleli su se… Kleli su se i da nemaju ništa, a ipak smo im uvijek iskopali nekog prasca ili telića. Ali partizana nema pa nema… Možda stvarno jesu u šumi, a možda se evo skrivaju i u ovom bunaru.

Jeka iz bunara: Bunaru… bunaru… bunaru…

Vojnik: Her Oberleutnant, bacit ćemo odmah unutra par bombi ako mislite da su u bunaru.

Jeka iz bunara: U šumi… u šumi… u šumi…

Nekako mi je taj vic baš zgodan za aktualni hrvatski društveno-politički trenutak. Em se dotiče “četrspete”, em u njemu ima polu-informacija i dezinformacija, em u njemu neki stranci otimaju nešto od naroda, em se spominju nacionalna bogatstva – posebno kao i ovih dana – šume… A kao da se svemir pomalo ruga medijskom, političkom, pa i puno širem društvenom fokusu na zbivanja od prije sedamdesetak godina, jedan od prozivanih aktera aktualnog “šumarenja” igrom slučaja se preziva baš poput ondašnjeg poglavnika.

(više…)

Pravda je slijepa

Malo je onih koji nisu čuli izreku “Pravda je slijepa!” Jučerašnje rješenje Ustavnog suda vezano uz ukidanje rješenja o zastajanju s postupkom predstečajne nagodbe za Dalekovod d.d. potvrđuje tu izreku. Nažalost, čini mi se da je baš ne potvrđuje u onom pozitivnom simboličnom smislu gdje pravdi sljepoća osigurava objektivno vaganje dokaza, već u onom drugom, nešto manje pozitivnom u kojem suci (koje se u visokim sudovima u engleskom jeziku kao i pravdu naziva riječju “justice”) s jedne strane usko tumačeći slovo zakona namjerno “ne vide” prilično očite činjenice, a s druge strane u tom istom slovu zakona “vide” stvari koje tamo i ne pišu.
Više…