..Moje misli su paralizirane, strah mi je preplavio um i ja samo slušam i slijedim naredbe stožera… Živim u agoniji i ne uspijevam naći konstruktivan odgovor… Precjenjujem dosege znanosti… Moj život je stao… Živi korona, a ne ja… Moj život se sveo na bazalni metabolizam… Hvatam se za cjepivo kao za slamku spasa… Moj strah je prenervozan… Koliko god vježbao, bolest me može zahvatiti… Bojim se za svoj život, ali teško je opravdati što takav život vrijedi… Ja sam pored drugih, ali bez njih i protiv njih… Moj sebičluk je povijesno nezapamćen… Strahujem toliko za sebe i svoj takozvani život iako ne mogu položiti račune čemu živim i na čemu se temelji svrha mog života, ali želim živjeti što duže, pa i na štetu drugih… Obrazovan sam, a time i kontaminiran… Malodušan sam… Prebrzo sam se srušio… U mojim očima je strah, iza te maske, tjeskoba o kojoj ne smijem pričati… Bilo bi mi bolje da sam neobrazovan… Nikud ne idem, ničem se ne veselim, goste ne primam, niti u njih idem…
Tako me eto nekako, u intervjuu objavljenom 15.studenoga 2020. godine na web stranicama Glasa Istre, opisuje “najpoznatiji hrvatski psihijatar”. To čini iako nisam nikad bio njegov pacijent, iako me nikad nije ni vidio ni čuo, i iako o meni zapravo nema pojma. Naravno, ne opisuje baš mene osobno, imenom i prezimenom, nego cijelu jednu grupu ljudi – hrvatsko društvo, “zapadnu civilizaciju”, pa čak i današnje čovječanstvo. Svakako onaj dio “s više školskih godina”.
Po stručnom mišljenju dr. Roberta Torrea takvi smo valjda ako smo se spremni prilagoditi ovoj situaciji i biti strpljivi. Takvi smo ako smo spremni staviti masku preko nosa i usta kad idemo u dućan, u banku, kod liječnika, na poslovni sastanak, u kazalište ili gdjegod drugdje među ljude. I to bez obzira činimo li to sa svjesnom željom da usporimo širenje bolesti, željom da zaštitimo druge, željom da zaštitimo sebe ako smo u rizičnoj skupini, ili pak naprosto zato jer se eto “mora”, a ne da nam se natezati ili se ne želimo i nemamo potrebu isticati na taj način. Takvi smo ako smo visokoobrazovani. Takvi smo ako smo spremni pričekati dok drugi kupac s police odabere što mu treba bez da mu se preko ramena propinjemo da s te iste police čim prije zgrabimo nešto za sebe. Jer time u doktorovim očima mi ne iskazujemo društveni obzir i pristojnost nego svoj strah od tjelesne bliskosti, ili bolesti, ili smrti. Takvi smo izgleda i ako nastojimo voditi brigu o zdravlju svog tijela. Takvi smo i ako smo spremni živjeti malo sporije i skromnije, a potrebu za ljudskom blizinom ispunjavati u krugu svojih najbližih. Ili prema riječima dr. Torrea, u sigurnom okruženju “mog legla, mog okota”.
Slikovito rečeno, u svjetonazoru slobodnih (isto)mislilaca – mi smo ovce. Doduše, ne kakve god ovce. Mi smo ovce s brnjicom.
Nastavi čitati “Ovca s brnjicom”
Izlaz za nuždu 