Vjerojatno sasvim uzaludan osvrt na prijedlog izmjena Zakona o doprinosima

Bilo mi je prilično sumnjivo kad je 18. veljače 2016. godine Porezna uprava objavila da je dva dana ranije, dakle nepunih mjesec dana otkako je iz Agrokora prešao na ministarsku funkciju, novopečeni ministar financija Zdravko Marić donio „Pravilnik o izmjeni Pravilnika o obvezujućim mišljenjima, ispravku prijave, statističkim izvješćima i poreznoj nagodbi“ (da jezik polomiš…).

Naime, izvornom verzijom spomenutog Pravilnika bilo je predviđeno da svi obveznici PDV-a do 20. veljače 2016. godine moraju predati svoje prvo izvješće o dospjelim, a nenaplaćenim potraživanjima od svojih kupaca. Obzirom na moju suradnju s ponekim dobavljačem koncerna Agrokor, zamišljao sam kolaps informatičkog sustava Porezne uprave preopterećenog popisom već davno dospjelih i još uvijek neplaćenih Agrokorovih obveza prema dobavljačima. I nemalu dozu panike u samom Agrokoru.

S velikim zanimanjem očekivao sam i reakciju države kad postane sasvim očito da baš i nije pretjerano vodila brigu o tome da sustav veličine Agrokora posluje u skladu sa zakonskim propisima, npr. Zakonom o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi i njegovim odredbama o ispunjenju novčanih obveza, nelikvidnosti, insolventnosti itd.

I onda doslovno u „5 do 12“ naš novopečeni ministar, na čijim se odijelima još snažno osjećao miris Agrokorovih ureda, donosi odluku kojom se rok za podnošenje izvještaja odgađa za više od 6 mjeseci, sve do 1. rujna 2016. godine. Rujna u kojem je krenula svojevrsna medijska mini-ofenziva Agrokora o odličnim poslovnim rezultatima u 2015. godini. A kako je to (konačno?) završilo sredinom 2018. godine vjerojatno svi znaju.

Osim možda ministra financija. Naime, danas mi se čini da ministar financija ni o čemu – nije znao, ne zna i neće znati – ama baš ništa.

Svakako ne u gornjoj priči. Ni u razdoblju prije nje od 2012. do 2016. godine dok je kao izvršni direktor Agrokora za strategiju i tržište kapitala bio odgovoran za međunarodno financiranje, odnose s investitorima te spajanja i preuzimanja, a nije uočio da je preuzimanje Mercatora prevelik zalogaj. Ni onda kad je nakon što su početkom 2017. godine počeli ispadati kosturi iz Agrokorovog ormara izjavio kako ne vjeruje da će doći do bankrota i kako Vlada nema nikakvih kontakata s Agrokorom. Ni u danima kad su vlada i izvjesne skupine („protiv kojih je otpor uzaludan“) krojile buduću vlasničku strukturu Agrokora, a on sam radio isključivo u nacionalnom interesu. Ni ovih posljednjih tjedana u kojima daje sasvim nesuvisle izjave o izmjenama Zakona o doprinosima, predloženih upravo od ministarstva kojem je on na čelu. Neće znati ništa ni za godinu dana, nakon što najavljeni „sinergijski utjecaji“ njegove porezne reforme „potaracaju“ mikro poduzetnike i više od 240 tisuća zaposlenih u njima.

Mikro poduzetnik u zemlji čudesa

Zamislite na trenutak da ste pokrenuli svoje malo poduzeće u kojem ste zaposleni na puno radno vrijeme i u kojem ste i direktor. Sad zamislite i da najmanja mjesečna bruto plaća koju sebi kao direktoru smijete obračunati u 2018. godini iznosi 5.213 kuna. Ako zamislite da stanujete u Zagrebu i nemate poreznih olakšica, recimo u vidu uzdržavanih osoba, to znači da sebi mjesečno isplaćujete neto od oko 4.066 kuna, da državi plaćate oko 2.028 kuna poreza i doprinosa, a gradu 16 kuna prireza.

Dakle, samo što se plaće tiče, sami sebe koštate 73.316 kuna godišnje, od čega državi i gradu ide 24.528 kuna. Možda biste vi radili i za manje, dok posao ne stane na noge, možda biste dio tog novca radije uložili u drugog zaposlenog, u neku opremu, u materijal, u neko školovanje, certifikat ili licencu… Ali, kako pjesma kaže, red je red, a vi vjerujete da se reda treba držati.

Red kojeg se smjerno držite proizlazi iz čl. 2. st. 1. Naredbe o iznosima osnovica za obračun doprinosa za obvezna osiguranja za 2018. godinu i čl. 21. st. 2. važećeg Zakona o doprinosima, koji ovdje citiram:

Članak 21.

(2) Mjesečna osnovica utvrđena prema stavku 1. ovoga članka ne može iznositi manje od najvišeg iznosa što ga je poslodavac ili druga osoba umjesto poslodavca dužna isplatiti osiguraniku prema ugovoru o radu, pravilniku o radu, kolektivnom ugovoru ili posebnom propisu odnosno prema drugom aktu koji uređuje obveze poslodavca prema radniku, i ne može za rad u punom radnom vremenu biti niža od najniže mjesečne osnovice, odnosno za rad u punom radnom vremenu osiguraniku koji je istodobno kod poslodavca član uprave trgovačkog društva ili izvršni direktor trgovačkog društva ili upravitelj zadruge ne može biti niža od umnoška iznosa prosječne plaće i koeficijenta 0,65.

Kad je 18. srpnja 2018. godine, odgovarajući na pitanja o najavljenoj poreznoj reformi, ministar financija natuknuo kako vjeruje da ćemo svi biti pozitivno iznenađeni, čak i vi, imaginarni, ali oprezni mikro poduzetnik, poveselili ste se da sigurno stižu bolji dani, samo da još nekako izgurate ovu godinu.

Prepuni pozitivnog očekivanja, 16. kolovoza 2018. godine, posjetili ste portal e-Savjetovanja i među ostalim otvorili Nacrt prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o doprinosima koji je izradilo Ministarstvo financija, očekujući naravno – pozitivno iznenađenje.

Pa, ako ništa drugo, iznenađenje ste svakako doživjeli…

2. Sprječavanje zlouporabe

Odredbama ovog Prijedloga zakona spriječila bi se zlouporaba propisa osiguranika koji s poslodavcem ima ugovoren rad u punom radnom vremenu koji je istodobno kod poslodavca član uprave trgovačkog društva ili izvršni direktor trgovačkog društva ili upravitelj zadruge povećanjem koeficijent s 0,65 na 1,1 koji se množi s prosječnom plaćom kako bi se utvrdila mjesečne osnovice za obračun doprinosa. Time bi se izjednačila mjesečna osnovica za osiguranike člana uprave trgovačkog društva ili izvršnog direktora trgovačkog društva ili upravitelja zadruge s mjesečnom osnovicom s za osiguranike s osnova samostalne djelatnosti obrta koji utvrđuju dobit od samostalne djelatnosti te umanjila razlika u visini obveznih doprinosa između navedenih.

Članak 8.
U članku 21. stavku 2. brojka: „0,65“ zamjenjuje se brojkom: „1,1“.

Obrazloženje članaka

Uz članak 8.
Ovim člankom se povećava koeficijent s 0,65 na 1,1 koji se množi s prosječnom plaćom kako bi se utvrdila mjesečne osnovice za obračun doprinosa za osiguranika koji s poslodavcem ima ugovoren rad u punom radnom vremenu koji je istodobno kod poslodavca član uprave trgovačkog društva ili izvršni direktor trgovačkog društva ili upravitelj zadruge zbog sprječavanja zlouporabe propisa.

U iskrenoj nevjerici otkrili ste da ste kao direktor i zaposlenik svog malog poduzeća u punom radnom vremenu, koji plaća sve zakonom propisane poreze i doprinose, zapravo omraženi – počinitelj zlouporabe. I da ćete zbog toga od 2019. godine sebi trebati obračunavati bruto plaću od oko 9.285 kuna (110% prosječne bruto plaće koja za siječanj-lipanj 2018. godine prema DZS-u iznosila 8.441 kunu), pri čemu ćete si mjesečno isplaćivati neto od 6.401 kune, državi plaćati 4.260 kuna poreza i doprinosa, a gradu 157 kuna prireza.

Dakle, čisto što se plaće tiče, sami ćete sebe ubuduće koštati 129.804 kune godišnje, od čega će državi i gradu ići 52.992 kune tj. više nego duplo u odnosu na dosadašnja davanja iz vaše direktorske plaće.

Ništa od ulaganja u drugog zaposlenog, u opremu, u materijal, u neko školovanje, certifikat ili licencu… Naprotiv, morate smisliti gdje zaraditi dodatnih 56.488 kuna za svoju vlastitu plaću. Ipak, u mislima ste odmah obrisali imaginarni znoj sa svog imaginarnog poduzetničkog čela – pokrit ćete to svojom pozajmicom poduzeću. Morate još samo smisliti kako ćete ubuduće živjeti od 1.694 kune plaće mjesečno, koliko će vam ostati kad uplatite pozajmicu. Ali, ako mogu penzioneri, može i poduzetnik. Red je red. Ionako ste bili spremni raditi za manje. Vaš poslovni plan sad dobiva novu aktivnost – kopanje po kontejnerima. Penzići nemaju šanse – ipak ste vi poduzetnik.

Podsvjesno iščekivanje da se probudite ili da vam u toj noćnoj mori bar netko objasni kako ste ipak sve pogrešno shvatili, prekinuo je dva dana kasnije sam ministar financija obrativši se u Zadru novinarima u opuštenom ljetnom izdanju, sljedećom izjavom:

Za one članove uprava, odnosno direktore, koji su prijavljeni na puno radno vrijeme ove zakonske izmjene nisu zapravo ni predviđene i za njih se to zapravo ne bi trebalo ni odnositi.

Pa zar postojeći Zakon o doprinosima ne navodi izričito da se najmanja bruto plaća u iznosu od 65% prosječne plaće utvrđuje za direktora koji je u poduzeću zaposlen u punom radnom vremenu? Zar i prijedlog izmjena zakona više puta i sasvim nedvosmisleno ne navodi da se povećanje osnovice za obračun doprinosa tj. bruto plaće odnosi upravo na direktora koji je u poduzeću zaposlen u punom radnom vremenu?

Ako je išta u toj priči zapravo jasno onda je to činjenica da se odnosi upravo na članove uprava i direktore koji su prijavljeni na puno radno vrijeme! Je li ministar makar jednom s razumijevanjem pročitao to o čemu daje izjave? Možda je uz pršut potegao malo previše crnog vina pa ga je opičilo na vrućini.

No onda ste u vijestima na portalu Vlade još pročitali da je ministar „upozorio na neravnopravan položaj obrtnika dohodaša, u odnosu na ove poduzetnike o kojima je riječ…“. Pa zar prijedlog ne govori o uskladi s obrtnicima obveznicima poreza na dobit, tj. dobitašima?!?

I tad vam je konačno laknulo. Da, sve je to doista samo san, prošli ste kroz ogledalo i sad se nalazite u zemlji čudesa, u kojoj je crno zapravo bijelo, poštivanje zakona zapravo zlouporaba, i u kojoj ministar iznosi pojašnjenja dijametralno suprotna objavljenim prijedlozima njegovog ministarstva.

Trebate još samo malo pričekati da se konačno i probudite i sve će biti u redu.

A sad u nešto trezvenijem tonu

Iako je ministar naveo pojedine primjere zlouporaba koji se sigurno u praksi i događaju, neki od tih primjera (poput direktora na minimalcu) krše već i postojeći zakon pa bi ih po postojećem zakonu trebalo i kažnjavati. Pri tome riječ kažnjavati koristim s dozom rezerve, odnosno uz pretpostavku da su samozaposleni poduzetnici-direktori prethodno upozoreni na konkretni propust od strane nadzornih tijela, pošto sam gotovo siguran da mnogi poduzetnici početnici uopće niti ne znaju da si kao direktori prema zakonu ne smiju isplaćivati minimalac.

Ostali primjeri koje ministar iznosi (rad na nepuno radno vrijeme, rad u drugom poduzeću ili obrtu na manjoj plaći i sl.) samo su korištenje zakonom dopuštenih mogućnosti koji najčešće u pozadini nemaju nikakvu namjeru zlouporabe.

Npr. recimo da ste negdje zaposleni na minimalcu, ili da radite posao koji silom prilika morate raditi da preživite, ili da radite na nesigurnom radnom mjestu gdje vam otkaz svaki dan visi nad glavom, ili da ste zaposleni na određeno vrijeme, ili da radite u obiteljskom OPG-u vaših roditelja koji jedva spaja kraj s krajem, ili da ste nezaposleni… Pa da u bilo kojoj od tih situacija želite pokretanjem vlastitog posla sebi ili svojoj obitelji osigurati bolju budućnost ili jednostavno živjeti od nečeg što volite raditi. U prvo vrijeme, dok vam posao malo ne krene, dok većinu vremena još možda radite na starom poslu, prijavit ćete se na nepuno radno vrijeme iako ste direktor i poduzetnik. A možda ćete i ubuduće u nekom duljem razdoblju ili u slučaju kakve krize biti prisiljeni povremeno prihvaćati poslove kod drugih ili starih poslodavaca, naprosto kako biste preživjeli.

Možda kao mali poduzetnik odlučite zaposliti profesionalnog direktora, što recimo može odgovarati onim poduzetnicima koji su stručnjaci u djelatnosti kojom se poduzeće bavi (npr. nadareni programeri, dizajneri, arhitekti i sl.), a potpuno neiskusni u pitanjima poslovne administracije, financiranja, prodaje, upravljanja i sl. U tom modelu direktorovu plaću nužno treba vezati uz rezultat njegovog rada odnosno uspjeh poduzeća kroz što manju fiksnu plaću i što veći bonus. Tako ćete s jedne strane ograničiti rizično kontinuirano opterećivanje poduzeća visokim troškovima, a s druge strane motivirati direktora da ostvarenjem postavljenih ciljeva pomogne razviti vaše poduzeće i time za sebe na kraju godine zaradi onaj masni stimulativni dio plaće, odnosno bonus. A iz tog zarađenog bonusa će onda biti uplaćeni i svi propisani porezi i doprinosi, možda i drastično veći od zakonom propisanih direktorskih minimuma.

Sve to nisu nikakve zlouporabe, a podjednako su valjani primjeri kao i ministrovi. No čak i kad se radi o zlouporabama, predložene izmjene Zakona o doprinosima na njih nemaju baš nikakvog utjecaja jer se svi opisani postupci i situacije, bili oni opravdani ili se radilo o zlouporabama, ovim predloženim izmjenama uopće ne stavljaju izvan zakona niti ih se ičim dodatno uvjetuje.

Ono što se stvarno događa su dvije sasvim nepravedne stvari.

Ponajprije, sve se poduzetnike, bilo zbog izostanka volje i znanja da se zlouporabe ciljano rješavaju, bilo zbog nekih drugih motiva koje ću razmatrati nešto kasnije, trpa u koš zlouporabitelja. I onda ih se posljedično sve bez razlike, dakle bilo to opravdano ili ne, opterećuje dodatnim fiksnim troškom koji nije vezan uz uspjeh poslovanja. Efekt će biti taj da se onima koji pošteno i po zakonu posluju stvari dodatno otežaju ili čak potpuno onemoguće. Svatko tko smatra da je u Hrvatskoj jednostavno zaraditi dodatnih cca 56 tisuća kuna godišnje kad si samozaposlen ili kad ti poduzeće ima samo 2-3 zaposlena, a posao ti je u povojima, taj nikad nije niti bio poduzetnik, a vjerojatno nije ni bio zaposlen kod malog poduzetnika.

Primijenjeni model kolektivne kazne zapravo me neodoljivo podsjeća na situacije iz vojske, kad bi zbog budalaštine jednog vojnika, cijeli vod ostao bez izlaska za vikend, povraćao od muke zbog prenaporne vježbe ili pod punom opremom završio u moru (nakon čega se očekivalo da ta mokra oprema blista na postrojavanju prije spavanja). No svrha tih vojničkih kolektivnih kazni bila je da vojnici sami dovedu u red one problematične, da se priguši nepoželjni individualizam te da cijela postrojba reagira kao jedan organizam. Model potpuno neprikladan i neprihvatljiv za poduzetništvo, slobodno tržište i pravnu državu.

Druga iznimno nepravedna stvar pokušava se u prijedlogu i ministrovim izjavama opravdati svojom suprotnošću – stvaranjem privida pravednosti, odnosno ujednačavanja obveza za doprinose između poduzetnika i obrtnika obveznika poreza na dobit. Zašto prividom?

Prema postojećem Zakonu o doprinosima:

Članak 80.
Osiguranik po osnovi obavljanja samostalnih djelatnosti obrta i trgovca pojedinca, slobodnog zanimanja, športaša, poljoprivrede i šumarstva te ostalih samostalnih djelatnosti (članak 9. stavak 1. točka 9. do 13.) koji od tih djelatnosti utvrđuje dobit, sam je obveznik doprinosa te obveznik obračunavanja i obveznik plaćanja doprinosa za osobno osiguranje.

Članak 82.
(1) Mjesečna osnovica za obračun doprinosa jest iznos poduzetničke plaće.
(2) Mjesečna osnovica iz stavka 1. ovoga članka ne može biti niža od umnoška iznosa prosječne plaće i koeficijenta 1,1.

Doista, za obrtnike dobitaše koeficijent je stvarno 1,1. Ali tko su ti obrtnici dobitaši?

Prema  čl. 2. st. 4. Zakona o porezu na dobit:

(4) Porezni obveznik je i fizička osoba koja ostvaruje dohodak od obrta i s obrtom izjednačenih djelatnosti prema propisima o porezu na dohodak:
1. ako je u prethodnom poreznom razdoblju ostvario ukupni primitak veći od 3.000.000,00 kuna, ili
2. ako ispunjava dva od sljedeća tri uvjeta:
– u prethodnom poreznom razdoblju ostvario je dohodak veći od 400.000,00 kuna,
– ima dugotrajnu imovinu u vrijednosti većoj od 2.000.000,00 kuna,
– u prethodnom poreznom razdoblju prosječno zapošljava više od 15 radnika.

Da ne bi bilo zabune, kad se radi o pojmu dohotka od samostalne djelatnosti obrta, preporučam i proučavanje članaka 30. do 32. Zakona o porezu na dohodak.

Ugrubo prevedeno u „poduzetničku terminologiju“ obrtnik prema zakonu postaje obveznik poreza na dobit (dobitaš):

  • ukoliko ostvari „godišnji prihod“ veći od 3 milijuna kuna, ili
  • ukoliko ispunjava dva od tri sljedeća uvjeta:
    • ako mu je godišnja razlika prihoda i rashoda, tj. „dobit prije oporezivanja“ veća od 400 tisuća kuna,
    • ako ima dugotrajnu imovinu veću od 2 milijuna kuna,
    • ako prosječno zapošljava više od 15 radnika.

Ministar dakle smatra da je pravedno da se minimalno opterećenje direktorske plaće doprinosima za svakog mikro poduzetnika, pa i onog najmanjeg – s 1 zaposlenim, 1 laptopom i 1 mobitelom u vlasništvu poduzeća, stotinjak tisuća kuna prihoda godišnje i dobiti od par tisuća kuna – izjednači s opterećenjem za obrtnika koji ima višemilijunske prihode ili imovinu, zapošljava više od 15 radnika i ostvaruje zaradu prije poreza od više stotina tisuća kuna.

Ne, to nije pravednost, to je najobičnija svinjarija.

Apokalipsa mikro poduzetništva

Sve one koji misle kako poduzetnici pretjeruju u svojim reakcijama, upućujem da malo pretresu statističke informacije o poslovanju poduzetnika za 2017. godinu, sistematizirane po veličini poduzetnika (izvor Fina). Podaci uključuju i poduzetnike u državnom vlasništvu (tj. državna poduzeća).

Prema navedenom dokumentu od ukupnog broja od 120.081 poduzetnika, mikro poduzetnici, njih 107.635 (udio 89,6%), u 2017. godini su imali 242.867 zaposlenih (udio 27,5%), ostvarili su ukupan prihod od 94,4 milijarde kuna (udio 13,9%), ukupne rashode 92,1 milijardi kuna (udio 14,2%) te su u konačnici iskazali neto dobit u visini od 1,1 milijardi kuna (udio 5,1%). U 2017. godini u odnosu na 2016. godinu (prethodna godina u GFI-u za 2017. godinu), povećali su broj zaposlenih za 14,9%, ostvarili 28,5% veće ukupne prihode, 26,7% veće ukupne rashode, 61,2% veću dobit razdoblja, ali i 30,2% veći gubitak razdoblja.

Da istaknem ono najvažnije iz tog dokumenta. Mikro poduzetnici su u 2017. godini:

  • zapošljavali više od četvrtine svih zaposlenih u poduzetnicima,
  • povećali broj zaposlenih za 31.495 radnika, gotovo dvostruko više od 17.065 radnika za koliko se povećao broj zaposlenih kod malih, srednjih i velikih poduzetnika zajedno – dakle glavni su motor zapošljavanja među poduzetnicima, dobrim dijelom upravo zbog samozapošljavanja,
  • uz 13,9% ukupnog prihoda, platili 17,3% ukupnog poreza na dobitu odnosu na ostvareni prihod plaćaju uvjerljivo najveći porez na dobit,
  • ostvarili samo 5,1% konsolidirane neto dobiti nakon oporezivanja – u odnosu na ostvareni prihod ostaje im nakon poreza uvjerljivo najmanje dobiti,
  • ostvarili čak 38,2% gubitka razdoblja – dakle poduzetništvo je teško, a mikro poduzetništvo je „talionica“ – tu se treba dokazati i tu se najlakše propada,
  • prosječno su po poduzetniku:
    • ostvarili prihod od 876.889 kuna – dakle u prosjeku manje od milijun kuna prihoda (3,4 puta manje od zakonskog praga za status obrtnika dobitaša s kojima ih predlagatelj ujednačuje po stupnju obveza za doprinose),
    • platili 10.861 kunu poreza na dobit i ostvarili konsolidiranu neto dobit nakon oporezivanja od 10.424 kune – dakle u prosjeku su platili više poreza na dobit od onoga što je ostalo vlasnicima (navedena prosječna neto dobit zajedno s plaćenim porezom je 20-ak puta manja od zakonskog praga poduzetničke plaće za status obrtnika dobitaša s kojim ih predlagatelj ujednačuje po stupnju obveza za doprinose),
    • ostvarili uvjerljivo najmanju konsolidiranu neto dobit po zaposlenom (mikro = 4.620 kuna, mali = 22.794 kune, srednji = 31.846 kuna, veliki 42.249 kuna) – dakle najosjetljiviji su na bilo kakvo dodatno povećanje troška plaća, što uključuje i one direktorske jer je udio direktora u broju zaposlenih daleko najveći upravo za mikro poduzetnike,
    • zapošljavali 2,3 zaposlena – dakle u prosjeku su to doista mikro poduzeća, a (vrlo vjerojatno) oko 50% zaposlenih su „direktori“,
    • isplatili prosječnu mjesečnu neto plaću 3.834 kune – dakle vrlo vjerojatno većina direktora zaposlenih u mikro poduzetnicima trenutno ima neto plaću jednaku ili tek malo višu od zakonom propisanog minimuma (cca 4.066 kuna),

Iz navedenog je jasno je da će mikro poduzetnici biti kategorija najviše pogođena predloženim povećanjem osnovice za obračun obveznih doprinosa na direktorsku plaću.

Dodatni rashodi i nameti u milijardama kuna

Ukoliko (kao najbolju varijantu) pretpostavimo da su zakonom propisanu minimalnu direktorsku plaću isplaćivali samo mikro poduzetnici koji su ostvarili gubitak (oko trećine poduzetnika), jer su i smanjenjem direktorske plaće nastojali maksimalno smanjiti rashode, država bi temeljem povećanja zakonskog minimuma od mikro poduzetnika naplatila (odnosno pokušala naplatiti) oko milijardu kuna više doprinosa i poreza na dohodak. Pri tome bi ukupni rashodi kategorije mikro poduzetnika i u tom “najboljem” slučaju narasli za oko 2 milijarde kuna i praktički se izjednačili s prihodima.

A obzirom na podatke o prosječnoj plaći i prosječnom broju zaposlenih po mikro poduzetniku konačna brojka dodatnog opterećenja mikro poduzetnika doprinosima i porezom na dohodak mogla bi se kretati između 2 i 3 milijarde kuna, a ukupno povećanje rashoda između 4 i 6 milijardi kuna.

U dvije riječi – spaljena zemlja.

Posljednji pozdrav dobiti mikro poduzetnika

U toj je slici pomalo neumjesno i ministrovo podsjećanje na smanjenje poreza na dobit. Gledajući brojke za 2017. godinu, u odnosu na staru stopu poreza na dobit od 20%, mikro poduzetnicima je ubrano 779 milijuna kuna manje poreza na dobit. No porez na dobit plaća se tek onda kad se dobit i ostvari. Ukoliko prijedlog zakona prođe, neće biti ni dobiti, ni poreza na dobit ni nekoliko desetaka tisuća radnih mjesta.

Ma, koga briga

Kako to da sve ovo nije oštrije dočekano u javnosti?

Pa s jedne strane, javnost ovo ne razumije i guta što im serviraju mediji.

Mediji pak ne pišu o običnim poduzetnicima jer to nije priča. Priča su poduzetnici koji imaju dvorce, avione, ne plaćaju porez, ne isplaćuju plaće, namještaju natječaje, ubijaju druge svojim vozilima, plovilima i ne znam sve čime. Doduše, ako uspijete napraviti nešto zapaženo na svjetskoj razini, ako ste što se kaže „jedan u milijun“, možda budete spomenuti i u našim medijima. Odmah uz noticu o novoj oskudnoj opravici neke starlete.

Sindikatima se živo fućka jer nemaju članova među zaposlenima u mikro poduzetnicima niti tamo ima kakvih kolektivnih ugovora i privilegija koje treba obraniti.

U udrugama poslodavaca sjede uglavnom zastupnici interesa velikih. Njihovi direktori i tako imaju neto plaće daleko veće od 6.400 kuna mjesečno. A propast mikro poduzetnika smanjit će konkurenciju na tržištu i povećati nezaposlenost pa će biti lakše naći jeftiniju radnu snagu (ne mogu baš svi otići u inozemstvo).

Banke možda računaju kako bi ovo kratkoročno moglo povećati potražnju za dodatnim izvorima financiranja, a time i prihode od kamata (na godišnjoj razini i do nekoliko stotina milijuna kuna). Dugoročno ne očekuju neke pretjerane rizike vezane uz insolventnost mikro poduzetnika i njihovih zaposlenika jer se bilo kakvi dugoročni kreditni plasmani tom „talogu“ ionako odobravaju pod mikroskopom. A i kad rikne jedno 20-30% mikro poduzetnika (neće svi odjednom propasti), Vlada će valjda reagirati.

Isplati li se Vladi i državi u cijelosti takva kocka? Ministar financija sigurno ne zna. On samo ponekad u ponešto vjeruje.

Majstori, ne valja vam ni glazura

Kako bi valjda nekako prikrio ovu nakaradu, predlagatelj izmjena Zakona o doprinosima u prvi je plan bacio bombastičnu najavu o „znatnom pojednostavljenju sustava javnih davanja“, „saniranju poteškoća u zdravstvenom sustavu“, „rasterećenju poslodavaca“ i „otvaranju prostora za povećanje plaća radnicima“.

1. Pojednostavljenje sustava

Odredbama ovog Prijedloga zakona sustav obračuna javnih davanja glede administriranja i plaćanja znatno se pojednostavljuje ukidanjem dva doprinosa na osnovicu i to doprinosa za obvezno osiguranje u slučaju nezaposlenosti od 1,7% i doprinosa za zaštitu zdravlja na radu od 0,5%.

Istovremeno će se povećati doprinos za zdravstveno osiguranje s 15% na 16,5%, što ima za cilj doprinijeti saniranju financijskih poteškoća u sustavu zdravstva.

Ukidanjem dva doprinosa ukupno opterećenje plaće doprinosima s 37,2% smanjuje se na 36,5%, što poslodavcima otvora prostor za povećanje plaće radnicima.

Ne, sustav javnih davanja neće biti znatno pojednostavljen

Prema nalazu Ministarstva gospodarstva, u 2016. godini se u Republici Hrvatskoj primjenjivalo više stotina raznoraznih neporeznih davanja (dakle ne računajući poreze). Osim poreza u tom popisu nisu uključeni čak ni obvezni doprinosi kojima se bavi Zakon o doprinosima.

Moguće da predlagatelj nije dobro upoznat s pojmom „javna davanja“ (obrazloženim npr. već u 2. članku Općeg poreznog zakona) pa smatra da se tu radi samo o onome što regulira Zakon o doprinosima, a što bi samo po sebi bilo zabrinjavajuće obzirom da se radi o Ministarstvu financija.

No obzirom da čak i najmanja poduzeća redovito obračunavaju i plaćaju barem desetak različitih davanja (poreza, doprinosa, članarina, naknada), ne računajući specifična granska davanja ili davanja vezana uz poslovnu aktivnost kojom se bave (npr. uvoz-izvoz), prikazivanje ukidanja samo 2 doprinosa kao „znatnog pojednostavljenja sustava“ je naprosto cinična politička samohvala.

Ne, poduzetnici nisu rasterećeni za 900 milijuna kuna

U obrazloženju očekivanih učinaka predloženih zakonskih izmjena stoji:

Posljedice koje će donošenjem Zakona proisteći

Provedbom ovog Prijedloga zakona odnosno ukidanjem doprinosa za obvezno osiguranje u slučaju nezaposlenosti od 1,7% i doprinosa za zaštitu zdravlja na radu od 0,5% uz istovremeno povećanje doprinosa za zdravstveno osiguranje na 16,5% ukupno izdvajanje poduzetnika na plaću umanjuje za 0,7 postotnih bodova što prema projekcijama iznosi 900 milijuna kuna, a čime se otvara prostor za povećanje plaća.

Hm… Na temelju podataka o ukupnom broju zaposlenih i prosječnoj bruto plaći u Republici Hrvatskoj u 2017. godini (izvor DZS) nije teško napraviti grubu kalkulaciju iznosa koji se stvarno krije iza predloženog neto smanjenja doprinosa od 0,7%:

0,7% * 8.055 kuna * 12 mjeseci * 1.407.198 zaposlenih = cca 952 milijuna kuna

Projekcija rasterećenja od 900 milijuna kuna koju navodi predlagatelj očito se dakle odnosi na sve zaposlene u Republici Hrvatskoj, a ne samo na zaposlene kod poduzetnika, pa se tako i rasterećenje odnosi na sve poslodavce, a ne samo na poduzetnike.

Navedena projekcija predlagatelja predstavlja cca 95% iznosa dobivenog mojom grubom kalkulacijom. Uzrok tomu su pretpostavljam specifičnosti obračuna doprinosa (npr. zakonsko ograničenje najveće osnovice za obračun doprinosa), pa ću tih 95% nadalje koristiti kao korekciju i za vlastite grube procjene.

Koliko su onda stvarno rasterećeni poduzetnici? Ovisi što podrazumijevate pod „poduzetnik“.

Poduzetnici

U zakonskim propisima (npr. članak 44. Općeg poreznog zakona) status poduzetnika ne proizlazi iz vlasništva, nego iz obavljanja gospodarske djelatnosti u cilju ostvarivanja gospodarske koristi. Tako status poduzetnika prema zakonu imaju i sva poduzeća, zadruge itd. u vlasništvu države ili lokalnih jedinica uprave, kao i fizičke osobe, odnosno obrtnici i sl.

U statistikama se pojam poduzetnika u pravilu prema potrebi sužava.

Na temelju objavljenih podataka o broju zaposlenih i prosječnoj bruto plaći za 2017 godinu:

  • U poduzetnicima obveznicima poreza na dobit (i to bez banaka, osiguravajućih društava i ostalih financijskih institucija) bilo je 882.884 zaposlenih (izvor Fina) čija je prosječna bruto plaća iznosila (najviše oko) 7.400 kuna.
  • U financijskim djelatnostima i djelatnostima osiguranja bilo je ukupno 38.897 zaposlenih s prosječnom bruto plaćom od 11.987 kuna (izvor DZS).
  • U obrtu i djelatnostima slobodnih profesija te u individualnoj poljoprivredi bilo je 211.811 zaposlenih (izvor DZS), uz pretpostavljenu prosječnu bruto plaću od 7.400 kuna (kao za poduzetnike bez banaka…), obzirom da nisam uspio pronaći informaciju za prosječne plaće u tim kategorijama.

Neke napomene uz gornje brojke

(1) Napisao sam „najviše oko“ jer je podatak o bruto plaći od čak 8.501 kune za neto od 5.372 kune, koji za poduzetnike za 2017. godinu u svom dokumentu navodi Fina, očita pogreška. Omjerom bruto/neto od 1,58 drastično odudara i od omjera bruto/neto za 2016. godinu (1,38), i od raspona tog omjera prosjeka za posljednjih 15 godina (1,36 do 1,43). Štoviše, usporedbom s podacima DZS-a ispalo bi i da je kod poduzetnika uz prosječnu neto plaću oko 600 kuna nižu od državnog prosjeka (5.985 kuna), bruto plaća 450 kuna viša od državnog prosjeka (8.055 kuna), tj. da zaposleni u poduzetnicima plaćaju drastično veće poreze i doprinose. Mislim da je netko u Fini umjesto prosječne bruto plaće za 2017. godinu u tablicu upisao ukupni trošak plaće (dakle zajedno s doprinosima na bruto), a to nije uočeno prije objave dokumenta.

(2) Kod navedenih brojki postoji djelomično preklapanje s Fininim podacima o poduzetnicima iz prve točke i obrtnicima iz treće točke. Finin dokument naime također uključuje iznos prosječne plaće za financijske djelatnosti i djelatnosti osiguranja u što „nisu uključene banke, osiguravajuća društva, leasing i ostale financijske institucije koje su obvezne predavati godišnje financijske izvještaje na posebnom obrascu“, ali ne navodi broj obuhvaćenih zaposlenih, pa ću zbog jednostavnosti na Finine brojke o poduzetnicima samo nadodati ukupne brojke DZS-a za tu djelatnost.

(3). I ovdje je (vjerojatno) prisutno određeno preklapanje s Fininim brojkama pošto su u istima (vjerojatno) uključeni obrtnici „dobitaši“. I tu ću napraviti pretpostavku na štetu svoje teze i sve obrtnike iz podataka DZS-a tretirati kao „dohodaše“.

Na temelju gornjih brojki i pretpostavki dolazimo do najviše 1.133.592 zaposlena u poduzetnicima s prosječnom bruto plaćom od 7.557 kuna. Prema već korištenom izračunu dolazimo do projekcije maksimalnog rasterećenja za poduzetnike:

0,7% * 7.557 kuna * 12 mjeseci * 1.133.592 zaposlena * 95% = cca 684 milijuna kuna

Dakle, cca 216 milijuna kuna najavljenog smanjenja doprinosa vezano je uz plaće 300-tinjak tisuća državnih zaposlenika u djelatnostima javne uprave i obrane, obveznog socijalnog osiguranja, obrazovanja, te zdravstvene zaštite i socijalne skrbi. A kako se doprinosi na te plaće ionako isplaćuju iz proračunskih sredstava, ukupni učinak bilo kakve promjene doprinosa na plaće je za državni proračun – nula (tj. koliko izađe iz proračuna, toliko se i vrati) pa se time ni indirektno ne rasterećuju poduzetnici.

Privatnici

Javno uvriježeno shvaćanje pojma poduzetnik različito je od zakonskog. U javnosti se pojam poduzetnika redovito povezuje s poduzećima i obrtima u privatnom vlasništvu. Zato će se mnogom neupućenom čitatelju ovog prijedloga zakonskih izmjena zapravo učiniti će država baš privatnim poduzetnicima „oprostiti“ 900 milijuna kuna. Klasični populizam na djelu.

Prema informacijama dostupnim za 2016. godinu (izvor Fina, opet bez banaka itd.) od 853.110 zaposlenih kod svih poduzetnika obveznika poreza na dobit, u poduzetnicima u čisto privatnom vlasništvu bilo je 689.810 zaposlenih, odnosno oko 81% zaposlenih kod svih poduzetnika. Nadalje, prosječna neto plaća isplaćena kod privatnih poduzetnika iznosila je prema istom izvoru oko 94% prosječne neto plaće za sve oblike vlasništva.

Prema javno objavljenim poslovnim izvješćima, u državnim poduzećima u financijskim djelatnostima i djelatnostima osiguranja, Fina je na 31.12.2016. godine imala 3.142 zaposlenih kojima je isplaćena prosječna bruto plaća od 8.719 kuna, HPB je na 31.12.2017. godini imala 1.122 zaposlena odnosno 1.162 zaposlena računajući i povezana društva, HNB je u 2017. godini imala prosječno 657 zaposlenih uz prosječnu bruto plaću od 16.107 kuna, Grupa HBOR je na 31.12.2017. godine imala 353 zaposlena, SKDD d.d. je u 2017. godini imalo 48 zaposlenih uz prosječnu bruto plaću od 18.285 kuna. Za poduzeća koja nisu objavila podatak o prosječnoj bruto plaći pretpostavio sam ukupni prosjek za djelatnost tj. 11.987 kuna. Ovo su ona državna poduzeća kojih sam se uspio sjetiti, vjerojatno nisu sva.

Kad se navedene informacije kalkulativno primjene na već navedene informacije za sve poduzetnike ugrubo dolazimo do sljedeće slike za 2017. godinu za privatnike:

  • U privatnim poduzetnicima obveznicima poreza na dobit (bez banaka, osiguravajućih društava itd.) bilo je 715.136 zaposlenih čija je prosječna bruto plaća iznosila 6.956 kuna.
  • U privatnim poduzetnicima u financijskim djelatnostima i djelatnostima osiguranja bilo je ukupno 33.535 zaposlenih s prosječnom bruto plaćom od 12.203 kune.
  • U obrtu i djelatnostima slobodnih profesija te u individualnoj poljoprivredi bilo je 211.811 zaposlenih, uz pretpostavljenu prosječnu bruto plaću od 6.956 kuna (kao za privatne poduzetnike iz prve točke).

Na temelju navedenih brojki i pretpostavki dolazimo do 960.482 zaposlena u poduzetnicima u privatnom vlasništvu s prosječnom bruto plaćom od 7.139 kuna. Prema sad već uhodanom izračunu dolazimo do projekcije maksimalnog rasterećenja za privatnike od:

0,7% * 7.139 kuna * 12 mjeseci * 960.482 zaposlena * 95% = cca 547 milijuna kuna

Tu smo izgubili daljnjih 137 milijuna kuna „rasterećenja“. A čak i da pretpostavimo da se nije radilo o namjernoj manipulaciji brojkama i pojmovima od strane predlagatelja, govoriti o nekom rasterećenju poduzetnika u državnom vlasništvu vrlo je dvojbeno obzirom da je ušteda koja se kod takvih poduzetnika ostvaruje kroz smanjenje troška doprinosa u cijelosti na raspolaganju državi kao vlasniku, te je država ukoliko to želi može gotovo u cijelosti povući natrag u proračun.

„Neka ti ne zna ljevica što ti čini desnica“… bar onako kako to shvaća ministar Marić

Predloženim izmjenama i dopunama Zakona prava koja se ostvaruju na temelju doprinosa čije se ukidanje predlaže zadržala bi se po osnovi uplate zadržanih doprinosa uz prilagodbu sektorskih propisa, Zakona o zdravstvenom osiguranju i Zakona o posredovanju pri zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti.

Svima je jasno da se ukidanjem nekog davanja postavlja pitanje budućeg izvora financiranja prava ili aktivnosti koji su dotad bili financirani iz ukinutog davanja. U ovom slučaju govorim konkretno o doprinosu za obvezno osiguranje u slučaju nezaposlenosti. Temeljem istog država je dosad godišnje ugrubo ubirala:

1,7% * 8.055 kuna * 12 mjeseci * 1.407.198 zaposlenih * 95% = cca 2,2 milijarde kuna

Obzirom da se istovremeno predloženim izmjenama zakona doprinos za zdravstveno osiguranje povećava za ugrubo:

1,5% * 8.055 kuna * 12 mjeseci * 1.407.198 zaposlenih * 95% = cca 1,9 milijardi kuna

te da predlagatelj pojašnjava da će prava koja se ostvaruju temeljem ukinutih doprinosa biti i ubuduće zadržana, na prvi pogled se čini da je sve ugrubo OK. Nažalost… nije.

Doprinos za zapošljavanje primarni je izvor prihoda Hrvatskog zavoda za zapošljavanje. Prema str. 57 HZZ-ovog Godišnjaka za 2017. godinu, HZZ je iz državnog proračuna primio nešto više od 1,8 milijardi kuna. Od tog je iznosa na „prava za vrijeme nezaposlenosti“ utrošeno oko 1,2 milijarde kuna, na zaposlene u HZZ-u oko 155 milijuna kuna, na materijalne i financijske rashode HZZ-a oko 42 milijuna kuna, na nabavu nefinancijske imovine oko 5 milijuna kuna, sve skupa oko 1,4 milijarde kuna.

Gdje je utrošeno preostalih cca 400 milijuna kuna? Najvećim dijelom, odnosno u iznosu od oko 380 milijuna kuna u nešto što se zove „Aktivna politika zapošljavanja“, rekao bih gotovo sigurna žrtva najavljenih zakonskih promjena.

Mjere aktivne politike zapošljavanja, određene su člankom 35. Zakona o posredovanju pri zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti. Međutim, te mjere ne spadaju u prava određena člankom 7. tog Zakona, što znači da ne spadaju u ono što će bez obzira na ukidanje doprinosa prema pojašnjenjima predlagatelja zakonskih izmjena biti i ubuduće zadržano „prilagodbom sektorskih propisa“.

Navedeno je dodatno izvjesno i iz napomene u prijedlogu zakonskih izmjena:

Istovremeno će se povećati doprinos za zdravstveno osiguranje s 15% na 16,5%, što ima za cilj doprinijeti saniranju financijskih poteškoća u sustavu zdravstva.

Dakle, ako se od oko 1,9 milijardi kuna povećanog doprinosa za zdravstveno osiguranje treba:

  • zadržati prava nezaposlenih i funkcioniranje HZZ-a (oko 1,4 milijarde kuna),
  • zadržati prava vezana uz zaštitu na radu i profesionalne bolesti (oko 88 milijuna kuna, izvor HZZO),
  • „doprinijeti saniranju financijskih poteškoća u sustavu zdravstva“ u kojem su samo kod HZZO-a na 31.12.2017. postojale obveze u iznosu od 2,5 milijardi kuna, od čega je dospjelo bilo čak 482 milijuna kuna,

i da već tu nedostaje 70-ak milijuna kuna može se gotovo bez ikakve sumnje zaključiti da je mjerama aktivne politike zapošljavanja financiranim iz državnog proračuna – odzvonilo. No što to znači za privatne poduzetnike?

Kraćim češljanjem (prilično zbrčkanog) HZZ-ovog popisa poslodavaca kojima su isplaćena sredstva u 2017. godini za korištenje mjera aktivne politike zapošljavanja u nadležnosti HZZ-a, došao sam do podatka da je od ukupno isplaćenih cca 374 milijuna kuna financiranih iz državnog proračuna, privatnicima isplaćeno oko 171 milijun kuna. (A čisto da nekom mikro poduzetniku ne pukne čir neću tu otkriti tko su najveći korisnici ostatka isplaćenih 374 milijuna „aktivnih mjera zapošljavanja“.)

Dakle, kako na tih 171 milijun kuna nakon izmjene zakona privatni poduzetnici po svemu sudeći više ne mogu računati, ispada da će od cijelog rasterećenja osjetiti ugrubo

547 milijuna kuna – 171 milijun kuna = 376 milijuna kuna

odnosno samo cca 42% predlagateljeve „projekcije rasterećenja poduzetnika od 900 milijuna kuna“.

Ne, nema nikakvog smisla povećavati plaće

Predlagatelj u obrazloženju prijedloga više puta upućuje na „otvaranje prostora za povećanje plaća radnicima“.

Ukidanjem dva doprinosa ukupno opterećenje plaće doprinosima s 37,2% smanjuje se na 36,5%, što poslodavcima otvora prostor za povećanje plaće radnicima.

Provedbom ovog Prijedloga zakona odnosno ukidanjem doprinosa za obvezno osiguranje u slučaju nezaposlenosti od 1,7% i doprinosa za zaštitu zdravlja na radu od 0,5% uz istovremeno povećanje doprinosa za zdravstveno osiguranje na 16,5% ukupno izdvajanje poduzetnika na plaću umanjuje za 0,7 postotnih bodova što prema projekcijama iznosi 900 milijuna kuna, a čime se otvara prostor za povećanje plaća.

To mantranje „o otvaranju prostora za povećanje plaća“ navodi na zaključak da bi se poslodavci odnosno ponajprije poduzetnici, tako silno „rasterećeni“ ovim izmjenama zakona, trebali odlučiti za povećanje neto plaće radnicima. Pa da vidimo…

Ukupni trošak plaće za poslodavca predstavlja bruto plaća zaposlenika uvećana za obvezne doprinose na plaću (zdravstveno osiguranje, osiguranje u slučaju nezaposlenosti, zaštita zdravlja na radu). S druge strane neto plaća koju prima zaposlenik predstavlja ta ista bruto plaća zaposlenika umanjena za obvezne doprinose iz plaće (mirovinsko osiguranje), porez na dohodak i prirez porezu na dohodak.

Dakle (za sve kojima to eventualno još nije kristalno jasno):

neto plaća (toliko prima zaposlenik) + porez na dohodak (ovisi o visini plaće, osobnom odbitku itd.) + prirez porezu na dohodak (ovisi o tome gdje zaposlenik ima prebivalište) + doprinos(i) za mirovinsko osiguranje (20% od bruto plaće) = bruto plaća (osnova za obračun doprinosa i poreza), a

bruto plaća (osnova za obračun doprinosa i poreza) + doprinos za zdravstveno osiguranje (dosad 15% od bruto plaće, predlaže se 16,5 %) + doprinos za zaštitu zdravlja na radu (dosad 0,5% od bruto plaće, predlaže se ukidanje) + doprinos za zapošljavanje (dosad 1,7% od bruto plaće, predlaže se ukidanje) = ukupni trošak plaće (toliko ukupno za zaposlenikovu plaću isplaćuje poslodavac).

Svi primjeri u nastavku izračunati su na temelju podataka za 2017. godinu.

Trenutna situacija uz prosječnu plaću

Prosječna neto i bruto plaća na razini svih 1.407.198 zaposlenih u Republici Hrvatskoj u 2017. godini iznosila je 5.985 odnosno 8.055 kuna (izvor DZS).

To znači da je za prosječnih 5.985 kuna koje dobiva zaposlenik poslodavac još prosječno uplaćivao:

  • 20% * 8.055 kuna = 1.611 kuna doprinosa za mirovinsko osiguranje,
  • 055 kuna – 5.985 kuna – 1.611 kuna = 459 kuna poreza i prireza,
  • 15% * 8.055 kuna = 1.208 kuna doprinosa za zdravstveno osiguranje,
  • 0,5% * 8.055 kuna = 40 kuna doprinosa za zaštitu na radu,
  • 1,7% * 8.055 kuna = 137 kuna doprinosa za zapošljavanje,

pa je tako ukupni trošak plaće, odnosno izdatak za poslodavca, prosječno ugrubo iznosio:

8.055 kuna + 1.208 kuna + 40 kuna + 137 kuna = 9.440 kuna.

Rasterećenje poslodavca

U slučaju da poslodavac nakon izmjena zakona kompletno rasterećenje „zadrži za sebe“, neto plaća i bruto plaća neće se mijenjati, ali će se smanjiti ukupni trošak plaće za poslodavca koji će uplaćivati:

  • 20% * 8.055 kuna = 1.611 kuna doprinosa za mirovinsko osiguranje,
  • 055 kuna – 5.985 kuna – 1.611 kuna = 459 kuna poreza i prireza,
  • 16,5% * 8.055 kuna = 1.329 kuna doprinosa za zdravstveno osiguranje

pa će tako ukupni trošak plaće, odnosno izdatak za poslodavca, prosječno ugrubo iznositi:

8.055 kuna + 1.329 kuna = 9.384 kune

Dakle, rasterećenje od cijelih 56 kuna mjesečno ili 672 kune za cijelu godinu po zaposleniku.

Povećanje plaće radnika

Ukoliko poslodavac kompletno rasterećenje prenese na zaposlenika, ukupni trošak plaće za poslodavca ostao bi kao i dosad 9.440 kuna. A obzirom da je prema prijedlogu:

ukupni trošak plaće = bruto plaća + doprinos za zdravstveno osiguranje (16,5% od bruto plaće)

to bi značilo da se buduća prosječna bruto plaća može ugrubo odrediti kao:

9.440 kuna / (116,5%) = 8.103 kune.

U skladu s tim poslodavac bi uplaćivao:

  • 20% * 8.103 kune = 1.621 kunu doprinosa za mirovinsko osiguranje,
  • 466 kuna poreza i prireza (ugrubo izračunato na temelju trenutnog udjela poreza u prosječnoj plaći),
  • 16,5% * 8.103 kune = 1.337 kuna doprinosa za zdravstveno osiguranje

odnosno neto plaća zaposlenika bi u tom slučaju iznosila

8.103 kune – 1.621 kunu – 466 kuna = 6.016 kuna.

Prosječna neto plaća zaposlenika povećala bi se dakle za cijelu 31 kunu ili 372 kune za cijelu godinu.

Ako se nekim slučajem pitate gdje je nestala razlika između „rasterećenja poslodavca“ (56 kuna) i „povećanja plaće radnika“ (31 kuna) odgovor je – uzela ju je država. „Povećanjem plaće“ država bi u odnosu na „rasterećenje poduzetnika“ naplatila:

  • 10 kuna više doprinosa za mirovinsko osiguranje,
  • 7 kuna više poreza i prireza,
  • 8 kuna više doprinosa za zdravstveno osiguranje

dakle uzela bi si natrag 25 kuna odnosno gotovo 45% „rasterećenja“ (300 kuna na godišnjoj razini).

Sasvim grubom računicom, iako se tu ionako više ne može govoriti o rasterećenju poduzetnika jer je sve preneseno na plaću zaposlenika, dolazimo za privatne poduzetnike do sljedećih brojki:

547 milijuna kuna * 45% = cca 246 milijuna kuna koje će od rasterećenja kroz poreze i doprinose natrag povući država

odnosno

547 milijuna kuna – 246 milijuna kuna = cca 301 milijun kuna za neto plaće radnicima.

Dakle, od „900 milijuna kuna rasterećenja za poduzetnike“ tek bi se trećina u najboljem slučaju mogla naći u neto plaćama radnika zaposlenih kod privatnih poduzetnika.

A u slučaju ukidanja „aktivnih mjera zapošljavanja“ situacija je još gora:

376 milijuna kuna * 45% = cca 169 milijuna kuna poreza i doprinosa koji će ubrati država

odnosno

376 milijuna kuna – 169 milijuna kuna = cca 207 milijun kuna za neto plaće radnicima.

A i to sve ne računajući troškove prilagodbe (administrativne, računovodstvene, informatičke) koje će poslodavci, kao i kod svake prethodne, imati i kod ove (eventualne) izmjene zakona.

Sve u svemu – mizerija.

Božićnica

Poslodavac koji doista želi što više „rasterećenja“ namijeniti zaposlenicima, treba to svakako učiniti u obliku jednokratne neoporezive isplate poput božićnice ili regresa, odnosno svakako ne u modelu koji gura predlagatelj, a po kojem bi se gotovo polovica odmah vratila državi (a ukupno i više od polovice nakon što zaposleni od dobivenog još oko petinu „potroše“ na PDV).

Neke zanimljivosti

Obzirom da je prosječna plaća kod poduzetnika u privatnom vlasništvu niža od plaće s kojom sam izračunao gornje primjere, i potencijalna rasterećenja poduzetnika ili povećanja plaća po zaposlenom radniku su otprilike proporcionalno manja (50 kuna odnosno 27 kuna po zaposlenom mjesečno). U prosjeku naravno.

U kategoriji mikro poduzetnika kod kojih je prosječna neto plaća samo 64% prosječne neto plaće na razini države, rasterećenje poduzetnika ili povećanje plaće radniku iznosili bi ugrubo 36 kuna odnosno 20 kuna po zaposlenom mjesečno.

S druge strane, poduzetnici u kojima su plaće već sad daleko više od prosjeka, osjetit će i daleko najveće rasterećenje.

Npr. u Grupi Zagrebačke banke koja je u 2017. godini za mirovinsko osiguranje (20% na osnovicu za doprinose, uz grubu pretpostavku da se u cijelosti radi o mirovinskom osiguranju u RH) uplatila 183 milijuna kuna (izvor ZABA), ukupno rasterećenje (0,7% na osnovicu za doprinose) iznosilo bi oko 6,4 milijuna kuna (odnosno oko 128 kuna mjesečno po zaposlenom u RH). Jest da je to tek kap u moru ZABA-ine dobiti nakon oporezivanja, koja je prošle godine iznosila preko milijardu kuna, ali poklonjenom konju se ne gleda u zube.

Kod 9 poduzetnika s najvišom prosječnom neto plaćom u 2017. godini (osim Adris grupe, mahom podružnice stranih korporacija, izvor Fina), i pod (naravno pogrešnom) pretpostavkom da svih 421 zaposlenih u tim poduzećima ima istu plaću, mjesečno rasterećenje po zaposlenom bilo bi jednako odnosno maksimalnih 337 kuna, obzirom da je u tim poduzećima prosječna bruto plaća viša od najveće osnovice za obračun doprinosa.

Kad se prijedlog razmotri iz te perspektive, teško je ne pomisliti da ovo rasterećenje poslodavaca i nije baš najbolje osmišljeno. Čini se nekako prikladnije socijalističkim vremenima kad je vlasnik svega ionako bila država.

Realnost današnje situacije je da se novac koji se s jedne strane otkida državnom proračunu ili npr. malim korisnicima sredstava za samozapošljavanje s druge strane pretače u dobit inozemnih korporacija i banaka koje se ionako „utapaju u dobiti“.

Ali svakako je u svjetlu navedenog puno lakše razumjeti jednu rečenicu iz nedavne izjave premijera Plenkovića:

Nekada koristimo u šali da neki potezi Vlade trebaju voditi računa o interesima malog čovjeka.

Pazi sklisko

„Škakljivo“ bi moglo biti i ukoliko se u povećanja plaća krene za zaposlene u javnoj upravi i obrani, obveznom socijalnom osiguranju, (državnom) obrazovanju ili (državnom) zdravstvu i socijalnoj skrbi. Iako su porezi i doprinosi tih zaposlenika neutralni za državni proračun, povećanje neto plaća značilo bi stvarno povećanje rashoda državnog proračuna. Koje bi onda netko drugi trebao i pokriti.

No, podvucimo crtu

III. OCJENA POTREBNIH SREDSTAVA ZA PROVOĐENJE ZAKONA

Za provedbu predloženoga Zakona nisu potrebna dodatna sredstva.

Kako god prevrtali priču o smanjenju doprinosa na plaću, i koliko si god država uspjela vratiti kroz doprinose i porez na dohodak ukoliko poslodavci odluče rasterećenje pretočiti u povećanje plaća zaposlenika, pa čak i uz ukidanje mjera aktivne politike zapošljavanja, jasno je da se sve neće vratiti natrag državi. Kako nam državni proračun nije u suficitu nema ni nekog magičnog načina da se malo preraspodijeli nekoliko stotina milijuna kuna da se to pokrpa.

Kako onda nisu potrebna dodatna sredstva?

Predlaže se i izmjena Zakona o PDV-u odnosno proširenje primjene snižene stope PDV-a od 13%.

III.OCJENA I IZVORI POTREBNIH SREDSTAVA ZA PROVOĐENJE ZAKONA

Obzirom na predložene promjene u vezi s proširenjem primjene snižene stope PDV-a 13% procjenjuje se da će iste imati utjecaj na smanjenje prihoda državnog proračuna Republike Hrvatske s osnove PDV-a u iznosu od otprilike 1,4 milijarde kuna godišnje.

Prihodi od PDV-a dakle padaju pa se rupa koju treba pokrpati povećava.

A predlaže se bome i izmjena Zakona o porezu na dohodak u kojoj se povećava raspon za primjenu najniže porezne osnovice od 24%. I u tom prijedlogu stoji:

III. OCJENA POTREBNIH SREDSTAVA ZA PROVOĐENJE   ZAKONA

Za provedbu ovoga Zakona ne treba osigurati posebna sredstva u državnom proračunu Republike Hrvatske.

Kako ni tu ne treba osigurati posebna sredstva?

Čini se kao da predlagatelj očekuje takvo povećanje prihoda od doprinosa i poreza na dohodak, da ne samo što će to omogućiti smanjenje stope doprinosa na plaće za 0,7% i proširenje razreda za oporezivanje dohotka po minimalnoj stopi od 24%, nego i pokriti manjak prihoda od PDV-a od 1,4 milijarde kuna.

Još ne znate u čemu je kvaka?

Pa sve će to naravno pokrpati 2 do 3 milijarde kuna prikupljene od direktora zlouporabitelja, pardon, mikro poduzetnika.

Čista sinergija!

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: