Nevolje suvremenih inkvizitora

Krenut ću nizom citata. I odmah napominjem da su svi biblijski citati u ovom tekstu preuzeti iz prijevoda Biblije kojeg je 1969. godine izdala Stvarnost iz Zagreba (II izdanje). A svakako napominjem i da ovaj prvi citat nije biblijski. Da ne bude zabune.

Već prve stranice Svetoga pisma kazuju da je prvi grijeh nastao zbog neposlušnosti. Neposlušnost je zajednički grijeh i Adame i Eve, ali on pogađa ponajviše ženu jer je đavao prvotno po ženinoj neposlušnosti čovjeka učinio robom grijeha. Kako to ističu veliki teolozi prvih stoljeća (Origen, Augustin), Eva je sagriješila zbog neposlušnosti, a ne Adam. Adam je, a kako to često biva i danas, sagriješio zbog sažaljenja sa svojom ženom. Adamu je bilo žao njegove žene Eve, nije ju htio ostaviti samu u njezinu grijehu, nego joj je htio biti blizak, makar i u tom grješnom sažaljenju. Dakle, po ženskoj neposlušnosti grijeh je ušao u svijet. Stoga je žena i danas na poseban način i dalje u velikoj napasti neposlušnosti. Neposlušnost ovdje znači da je žena u iskušenju da svoj život gradi bez Boga, da ne želi imati »glavu« (Isus Krist, Crkva, muškarac; usp. 1 Kor 11, 3) kojoj treba biti poslušna. Neposlušnost se izriče u traženju svojih prava za jednakošću koja briše razlike, u tome da žena ne želi prihvatiti da je ona od Adama, a ne Adam od nje, da je ona drugotna, a muškarac prvotan. Neposlušnost se isto tako pokazuje u onom što bismo nazvali dvama biblijskim sindromima neposlušne žene: »Martinu sindromu«, aktivističkoj ženi bez poslušnosti, bez smiraja, i »Magdaleninu sindromu«, lijenoj ženi ugode i užitaka, pretjerane brige za sebe.

dr. Ivica Raguž, Glas Koncila 33-34 (2199-2200) | 21.8.2016.

Na svoju sliku stvori Bog čovjeka,
na sliku Božju on ga stvori,
muško i žensko stvori ih.

Postanak 1:27

Ovo je povijest Adamova roda.
Kad je Bog stvorio čovjeka, napravio ga je na priliku svoju: stvorio je muško i žensko.
A kad ih je stvorio, blagoslovi ih i nazva – čovjek.

Postanak 5:1-2

Kako je moguće da se na temelju knjige koja u istoj rečenici čovjeka određuje kao “muško i žensko” i kao “sliku Božju” izvedu zaključci kakve izvodi teolog dr. Ivica Raguž u svom tekstu objavljenom na portalu Glasa Koncila?

Istina – biblijski tekst je iznimno zahtjevan. Isprepliću se bitne i nebitne poruke, značenja istih riječi se mijenjaju ovisno o kontekstu, priče i zapovijedi su ponekad metafore, a ponekad doslovne, često je za shvatiti neku poruku nužno povezati tekst s nekom ranijom ili kasnijom – ponekad naizgled nepovezanom – pričom. Isprepliću se povijest, pravo, religija, medicina, javno zdravstvo, filozofija, politika, umjetnost, birokracija… A nerijetko će se u listovima i listovima teksta dosadnijim od telefonskog imenika naići na nekoliko redaka čistog duhovnog i intelektualnog nadahnuća.

Prema opaskama prevoditelja u prijevodu Biblije iz 1969. godine u izdanju Stvarnosti iz Zagreba “hebrejski je rječnik vrlo siromašan” pa su “pojedine riječi pune sadržaja”. Takav jezik pruža velike mogućnosti da se “misao izrazi u malo riječi s velikim nijansama sadržaja”, pa je po ocjeni prevoditelja praktički “nemoguće rječnički jednoznačno prevesti osobito pjesničke i poslovične dijelove Biblije”. Da stvar bude složenija “nosilac izraza je glagol”, pri čemu hebrejski takoreći ne poznaje sadašnje nego samo – prošlo i buduće vrijeme. A zbog hebrejskog stila koji je “slikovit i konkretan; voli jake izraze; smione metafore, fantastične slike; emfaze i hiperbole” dolazi do toga da se “i najduhovnije i najapstraktnije stvarnosti prikazuje materijalnim terminima” te prevoditelji upozoravaju da “tu ne valja otprve zaključiti da je posrijedi rudimentarnost religiozne ideje” jer je izričaj “često uvjetovan samim mogućnostima jezika i stila”.

Kad se tome nadoda činjenica da najraniji primjerci nekih biblijskih tekstova nisu ni dostupni na hebrejskom, te se nužno osloniti na ondašnju prevoditeljsku vještinu nekih ranih prevoditelja – jasno je koliko jalovo može biti oko nekih stvari “istjerivati mak na konac”.

Konačno, poruka koju će čitatelj iz biblijskog teksta izvući uvelike ovisi i o čitatelju samom.

Na primjer, radikalni kreacionist će u Knjizi Postanka pronaći dokaz da je Bog stvorio svijet upravo na opisani način. Nešto umjereniji kreacionist će u Knjizi Postanka pronaći tek metaforu Božjeg stvaranja svijeta. Ljubitelji znanstvene fantastike će u Knjizi Postanka možda prepoznati obrise postupka teraformiranja. Znanstvenici će u Knjizi Postanka možda prepoznati potencijal čovjeka stvorenog na sliku Božju da jednog dana dosegne sveobuhvatno razumijevanje svog ili moć stvaranja novih svjetova.

Mnogi će čitatelj tako u Knjizi Postanka pronaći i poruku o jednakosti muškarca i žene koji kroz tu dualnost i samo zajednički odražavaju cjelovitu prirodu čovjeka, a u toj cjelovitosti i sliku Boga.

No mnogi će čitatelj nažalost u Knjizi Postanka prepoznati isto što u svom tekstu piše dr. Raguž.

I čitanje teksta dr. Raguža zahtijeva istinsko naprezanje. Nažalost, nije riječ o pozitivnom intelektualnom naprezanju kakvo zahtijevaju izazovni, slojeviti i značenjem nabijeni tekstovi. Nije riječ ni o naprezanju da se vlastite predrasude, pretpostavke i polazišta stave u drugi plan kako bi se uspješno otvorilo um za nove ideje. Nije bome riječ ni o naprezanju da se ovlada svojim egom u korist otkrivanja svoje duhovnosti.

Više je riječ o nekakvom mentalnom i moralnom “škiljenju” koje je neizbježno da bi se u biblijskom tekstu kojeg se dr. Raguž dotiče ponajprije ograničilo samo na neke nepovezane komadiće, a onda još u njima i prepoznalo ono što u njima prepoznaje dr. Raguž.

Obzirom da mi, usprkos maštovitosti kojoj se i sam ponekad prepustim u razmišljanju o biblijskim porukama, nije uspjelo ugledati “skrivenu sliku” koju je ugledao dr. Raguž, zaključio sam da dr. Raguž čini se svjesno obmanjuje čitatelja kako bi ga doveo u zabludu, odnosno da – prema jezičnoj definiciji – laže.

lȃž
lȃž ž 〈G lȁži, I lȁži/lȁžju, G mn làžī〉

DEFINICIJA
svjesno izrečena neistina ili obmana s namjerom da se koga zavara ili dovede u zabludu [velika laž; teška laž; izreći laž; ustrajati u laži]

Hrvatski jezični portal

Nije doduše ni dr. Ragužu lako. Kršćanskim zajednicama Biblija je u određenom smislu “vjeroobvezatna” i “smjerodavna za život”. Da bi se ispravno vjerovalo i živjelo, ne može se u tumačenju biblijskog teksta ostavljati čitatelju previše slobode. Tako se nakon iscrpljivanja i sučeljavanja mogućih tumačenja nekog teksta pod Božjim nadahnućem odabire jedno koje se nakon toga smatra ispravnim, dok se sva ostala tumačenja označavaju – krivovjerjem ili herezom.

Krivovjerje

Krivovjerje ili hereza (grč. αἵρεσις hairesis “izbor”) je vjerovanje koje su crkveni autoriteti ocijenili iskrivljavanjem kršćanske vjere.

Wikipedia

Religiozna težnja za jasnim i ispravnim pravilima je razumljiva – nema baš previše smisla cijeli život vjerno i pobožno slijediti neka pravila i onda, kad dođe trenutak u kojem čovjek treba dobiti nagradu za svoju predanost i požrtvovnost – saznati da su ta pravila bila – pogrešna. Na takvu pomisao religioznog vjernika spopada iskonska strava.

No da stvar bude gora – i Biblija upozorava da će se pojavljivati “lažni proroci” i “zavodnici” i to ne samo izvan nego i unutar zajednica vjernika. I to dovodi do pomalo šizofrene i paranoične situacije u kojoj se i one koji stvarno govore pod Božjim nadahnućem, ali govore nešto drugačije od onog što se dotad smatralo “ispravnim” tumačenjem žigoše kao bogohulnike i “zavodnike” pa ih se zbog toga recimo – razapne na križu.

Sam Isus je često hodao po rubu tolerancije “ispravnog” tumačenja, a naizgled je time proturječio i samom sebi. Na primjer, starozavjetni tekstovi ponekad su odlazili u nevjerojatne detalje kako bi odredili što je i kad dozvoljeno jesti ili raditi. A propisane kazne za prekršaj nerijetko su bile – smrtne. Tako i sam Isus kaže:

Matej 5:17-18
“Nemojte misliti da sam došao ukinuti Zakon i Proroke! Ne dođoh da ih ukinem, već da ih ostvarim. Jer zaista, kažem vam, dok opstoji nebo i zemlja, ni jedna jota ni jedna kovrčica slova iz Zakona sigurno neće nestati, a da se sve ne ostvari.”

No usprkos toj objavi, Isus svojim postupcima i riječima neke od starozavjetnih odredbi na neki način pojačava, dok neke od njih ukida. Time naravno izaziva sablazan “vjerskih oca”.

Matej 3:38-42
“Čuli ste da je rečeno: ‘Oko za oko, zub za zub.’ A ja vam kažem: Ne opirite se zlotvoru! Naprotiv, udari li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi! Tko bi te htio tužiti da se domogne tvoje košulje, podaj mu i ogrtač! Ako te tko prisili da ideš s njim jednu milju, hajde dvije! Tko te moli, podaj mu; a tko hoće da mu pozajmiš, ne odbij ga!”
“Čuli ste da je rečeno: ‘Ljubi svoga bližnjega i mrzi svoga neprijatelja!’ A ja vam kažem: Ljubite svoje neprijatelje i molite za one koji vas progone, kako biste postali sinovi svoga Oca nebeskog, koji čini da njegovo sunce izlazi nad zlima i dobrima, i da kiša pada pravednima i nepravednima. Ako ljubite one koji vas ljube, kakvu ćete plaću imati? Zar i carinici ne čine to isto? Ako jedino svoju braću pozdravljate, što izvanredno činite? Zar i pogani ne čine isto? Dakle: budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!”

Matej 15:10-20
Tada dozva narod k sebi te mu reče: “Poslušajte i razumijte! Ne ukalja čovjeka ono što na usta ulazi, nego ono što iz usta izlazi.” Tada mu se približiše učenici i rekoše: “Znaš li da se sablazniše farizeji kad čuše tu riječ?” On odgovori: “Iščupat će se svaka sadnica koju nije zasadio moj nebeski Otac. Pustite ih! To su slijepe vođe slijepaca. A kad slijepac slijepca vodi, obojica u jamu padnu.” Tada mu Petar reče: “Protumači nam tu usporedbu!” On im odgovori: “Pa ni vi još ne shvaćate! Zar ne shvaćate da sve što ulazi na usta ide u trbuh i izbacuje se na određenom mjestu? Ali što izlazi iz usta, izlazi iz srca i to ukalja čovjeka. Jer iz srca dolaze zle misli, ubojstva, preljubi, bludnost, krađe, lažna svjedočanstva, psovke. To ukalja čovjeka. A jesti neopranim rukama ne ukalja čovjeka.”

Slične su scene o propisima vezanim uz subotu i mnoge druge. Kad god Isus “krši” neki starozavjetni propis, svojim objašnjenjima odmah uvodi i novu perspektivu za sagledavanje tog propisa. No očito je da Isus proturječi formalnim odredbama starozavjetnog Zakona za koje je sam rekao da neće biti ukinute. Zašto to radi? Ili to možda uopće ne radi? Koje je njegovo viđenje? Možda je jasnije iz sljedećih Isusovih riječi.

Matej 7:12
“Sve što želite da ljudi čine vama, činite i vi njima! U tome je sav Zakon i Proroci.”

Dakle, Isus rastače formalnosti starozavjetnih propisa da bi ljudima otvorio oči za ono bitno. No bez obzira na sve – znamo kako je to završilo. Ostavljajući po strani razmatranje sveukupnih biblijskih nagovještaja, neminovnosti i značenja Isusovog rođenja, života i smrti – mehanizam njegova smaknuća je nedvojbeno religijski i politički. Po religijskom sudu – Isus je bio krivovjerac – heretik – i zato je – političkom voljom – smaknut.

Sličan mehanizam provlačio se kroz velik dio srednjevjekovne i dobar dio novovjeke povijesti zapadne civilizacije. Kad vladajućem plemstvu to odgovara religija dobiva odriješene ruke da presuđuje nepodobnima – mahom onima koji ugrožavaju stečene pogodnosti vladajućih struktura klera i politike. Od optužbe za herezu rijetko se tko mogao obraniti pa je mogućnost utjecaja da se nešto promijeni bila svedena na minimum.

A sve dok je religioznog vjernika obuzimala strava pri pomisli da ne postupa onako kako Bog od njega zahtijeva – stvaranje kritične mase koja bi nešto promijenila nije bilo moguće. No ponekad, kad su se stvari još i društveno, politički, ekonomski ili nacionalno zakuhale dolazilo je do raskola i reformacija koje su kao posljedicu u kršćanstvo uvodile različita tumačenja i ideje.

I danas su neki od istaknutih katoličkih mislioca pa čak i pape koji ne postupaju u skladu s uvjerenjima religiozno isključivih kršćana stalno izloženi optužbama za herezu.

A koliko složen može biti problem tumačenja biblijskih poruka demonstriraju vjerni Isusovi sljedbenici u svojim novozavjetnim poslanicama, koje su po uvjerenju kršćana nadahnute Božjim Duhom – a time zapravo i religijski formalno – nepogrešive. No ni ti tekstovi nisu lišeni proturječnosti.

Tako će recimo Pavao u poslanici Rimljanima praktički reći da su kršćani slobodni od Mojsijeva zakona:

Rimljanima 7:5-6
Zaista, dok smo bili u tijelu, grešne su strasti, koje Zakon čini djelatnima, djelovale u našim udovima tako da su donosile rod za smrt. A sad, umrijevši onomu koji nas je držao u ropstvu, postali smo slobodni od Zakona tako da služimo u novom duhu, a ne u starom slovu.

Taj će isti Pavao u 1. poslanici Korinćanima zapisati i iznimno nadahnuti “Hvalospjev ljubavi”, koji je gotovo nezaobilazan u prilikama crkvenih vjenčanja u nas, a koji među ostalim kaže:

1. Korinćanima 13:1-10
Kad bih ljudske i anđeoske jezike govorio, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi, ili cimbal što zveči.
Kad bih imao dar proricanja i znao sve tajne, i sve znanje; kad bih imao puninu vjere, tako da bih brda premještao, a ljubavi ne bih imao, bio bih ništa.
Kad bih na hranu siromasima razdao sve svoje imanje, kad bih tijelo svoje predao da se sažeže, a ljubavi ne bih imao, ništa mi koristilo ne bi.
Ljubav je strpljiva, ljubav je dobrostiva; ljubav ne zavidi, ne hvasta se, ne oholi se.
Nije nepristojna, ne traži svoje, ne razdražuje se, zaboravlja i prašta zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini.
Sve ispričava, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi.
Ljubav nigda ne prestaje.
Proroštva? Ona će iščeznuti!
Jezici? Oni će umuknuti!
Znanje? Ono će nestati!
Jer, nesavršeno je naše znanje, i nesavršeno je naše proricanje.
Kada dođe što je savršeno, iščeznut će što je nesavršeno.

Doista tekst za promišljanje svakom kršćaninu, a posebno onima sklonim da vlastito religijsko shvaćanje proglase – savršenim, a tuđe proglase – herezom.

No isti će se Pavao tek nekoliko odlomaka ranije zaplesti u problematici ženskog pokrivanja glave prilikom molitve:

1. Korinćanima 11:5
Naprotiv, svaka žena koja moli ili prorokuje gologlava, sramoti svoga poglavara. U tome je i posve jednaka ošišanoj ženi. Dakle: ako žena neće da nosi veo, neka se ošiša! Ali ako je sramota za ženu ošišati se ili obrijati glavu, neka nosi veo!

1. Korinćanima 11:13-15
Prosudite sami da li dolikuje da se žena gologlava moli Bogu? Zar vas ne uči i sama priroda da je čovjeku sramota ako nosi dugu kosu, a da je ženi dika ako nosi dugu kosu, jer joj je kosa dana mjesto vela.

I što sad? Smije li žena s dugom kosom koja joj je “dana mjesto vela” moliti bez vela ili mora staviti veo? Je li ženi dozvoljeno ošišati se ili obrijati glavu i tako moliti bez vela? Je li to uopće presudno za kršćanski život žene?

A nasuprot tome što je u poslanici Rimljanima kršćane uputio da “služe u novom duhu, a ne u starom slovu” nekoliko odlomaka nakon “Hvalospjeva ljubavi” uputit će ih da se žene ipak drže tog “starog slova”:

1. Korinćanima 14:33-35
Kao i u svim crkvama svetih, žene neka na sastancima šute! Njima se ne dopušta govoriti, već neka se pokoravaju kako im Zakon propisuje. Ako žele što naučiti, neka kod kuće pitaju svoje muževe, jer ne dolikuje ženi da govori na sastanku.

U istom tekstu u kojem “braću” “obdarenu duhovnim darovima” otvoreno poziva i potiče da govore i “vruće čeznu za darom prorokovanja”, ali “pristojno i uredno” – ženama poručuje da “šute i pokoravaju se”? Da “ako žele što naučiti kod kuće pitaju svoje muževe”? A što je sa ženama koje su bez muža? Ili onima koje se drže reda i ne “prorokuju gologlave”? Gdje da prorokuju? I smiju li uopće prorokovati ili samo smiju kod kuće pitati muža? Zašto žene ne smiju “služiti u novom duhu, a ne u starom slovu”?

Bez obzira što se ovaj Pavlov naputak zapravo odnosi na ulogu žene u crkvenom obredu, ipak su ove zavrzlame za kršćane prilično nezgodne. Osim, ako se ne prisjete da je bit kršćanstva nešto sasvim drugo, a da su ovo sve samo forme – forme kakve je i sam Isus rastakao svojim primjerom.

No naš kler obožava forme. A ne može se izgleda riješiti ni “dobrih” srednjevjekovnih navika pa neslaganje s dr. Ragužem, po unaprijed donesenom i “kuvertiranom” mišljenju “autoriteta” Glasa Koncila – proglašava herezom. Kažu tako oni:

Dakako, ovo što smo naveli izazvat će podsmijeh i žestoku kritiku onih žena i muškaraca koji su se udaljili od kršćanske vjere.

Nema dijaloga. Nema Pavlove svijesti o “nesavršenom znanju”. Ako ne misliš kako ti ja kažem – udaljio si se od kršćanske vjere – heretik si.

A svu dubinu šovinizma ukorijenjenog u piscima ove impotentne inkvizicijske presude slikovito ilustrira odabir riječi. Naime, ne kaže se “onih vjernika”, “onih kršćana”, “onih katolika”, “onih ljudi”, “naše braće i sestara” ili “onih muškaraca i žena”…

I ovdje je, kao i u tekstu dr. Raguža muškarac “prvotan”, a žena “drugotna” – osim kad se treba raspodijeliti krivnja. U takvoj prilici ženi (Evi) se “dopušta” da bude na prvom mjestu, a muškarac (Adam) je, bar kako nas uči dr. Raguž, u toj rečenici ovih suvremenih inkvizitora valjda završio samo zbog sažaljenja sa ženom.

Nevolja je, međutim, ovih suvremenih inkvizitora ipak to što više ne živimo u vremenu kad bismo zbog svog udaljavanja od religijskog kanona dr. Raguža bili po kratkom postupku “nagrađeni” – lomačom.

Nakon ovog “kraćeg” osvrta na problematiku kršćaninu formalno (ne)dozvoljene slobode u promišljanju o biblijskim porukama, možda će se preoštrom činiti moja konstatacija da dr. Raguž svjesno obmanjuje čitatelja ne bi li ga doveo u zabludu, odnosno – laže. Ne prenosi li dr. Raguž samo važeća crkvena stajališta? Pa… svakako stajališta jednog dijela klera. No problem je što se pri tom poziva na biblijski tekst u kojem toga što dr. Raguž tamo traži – nema.

Pokušat ću za početak sažeti ono što dr. Raguž tvrdi:

  • Žena ima veću odgovornost od muškarca za kršenje zapovijedi da ne jedu sa stabla spoznaje dobra i zla.
  • Za razliku od žene koja zapovijed krši zbog neposluha i ambicije izjednačavanja s Bogom, motivacija muškarca je prvenstveno sažaljenje prema svojoj ženi.
  • Muškarac je “prvotan” i u skladu s izvornim Božjim naumom nadređen ženi koja je “drugotna”.
  • Žena je i dan danas dužna prihvaćati svoju podređenost muškarcu jer je “ona od Adama, a ne Adam od nje”.

A u nastavku svog “eseja” razmotrit ću vezani biblijski tekst kako bih kroz to razmatranje podupro drugačije zaključke:

  • Muškarac i žena podjednako su odgovorni za kršenje Božje zapovijedi. Moglo bi se reći da Bog muškarca drži i odgovornijim.
  • Nema nikakvog dokaza za “Adamovo sažaljenje sa ženom”. Naprotiv.
  • Gospodarenje muškarca nad ženom bilo je dio Božje kazne za ženinu ulogu u prvom grijehu, a ne posljedica Adamove “prvotnosti”.
  • Krist svojom žrtvom otkupljuje čovjeka od njegovih grijeha, a time bi u religijskom kontekstu brisanja kazne za prvi grijeh trebala nestati i formalna zapreka za punu ravnopravnost žene s muškarcem. Štoviše, kršćani vjeruju da krštenjem primaju i milost oslobođenja od istočnog (odnosno prvog) grijeha.

Pa krenimo od teme izvorne “prvotnosti” i “nadređenosti” muškarca u Božjem naumu…

Ovdje ponavljam da su svi biblijski citati preuzeti iz prijevoda Biblije kojeg je 1969. godine izdala Stvarnost iz Zagreba (II izdanje). Napominjem da se u dijelovima biblijskog teksta koje razmatram u nastavku riječ “čovjek” odnosi praktički isključivo na muškarca, odnosno Adama.

Postanak 2:1-7
Kad je Jahve, Bog, sazdao nebo i zemlju, još nije bilo nikakva poljskoga grmlja po zemlji, još ne bijaše niklo nikakvo poljsko bilje, jer Jahve, Bog, još ne pusti dažda na zemlju, i nije bilo čovjeka da zemlju obrađuje.
Ipak, voda je izvirala iz zemlje i natapala svu površinu zemaljsku. Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša.

Zanimljivo je odmah uočiti da se u ovoj priči o stvaranju ne naglašava da je čovjek stvoren “na sliku Božju”.

Postanak 2:15-18
Jahve, Bog, uzme čovjeka i postavi ga u edenski vrt, da ga obrađuje i čuva. Jahve, Bog, zapovjedi čovjeku: “Sa svakog stabla u vrtu slobodno jedi, ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!”
I reče Jahve, Bog: “Nije dobro da čovjek bude sam: načinit ću mu pomoć kao što je on.”

Čovjek je stvoren, ali je sam. Neupitno je dakle da u trenutku kad u ovoj biblijskoj priči čovjek prima Božju zapovijed da ne jede sa stabla spoznaje dobra i zla – “pomoći kao što je on” još nema.

Ovdje treba primijetiti da Bog ne govori “načinit ću ženu”, niti želja za “pomoći” dolazi od čovjeka. Bog, a ne čovjek, procjenjuje da “nije dobro da čovjek bude sam” i da čovjeku treba “pomoć kao što je on“.

Postanak 2:19-20
Tada Jahve, Bog, načini od zemlje sve životinje u polju i sve ptice u zraku, i predvede ih čovjeku da vidi kako će koju nazvati, pa kako koje stvorenje čovjek prozove, da mu tako bude ime. Čovjek nadjene imena svoj stoci, svim pticama u zraku i životinjama u polju. No čovjeku se ne nađe pomoć kao što je on.

Znači, Bog najprije stvara druga stvorenja “od zemlje” no zaključuje se da nijedno od njih nije baš kao čovjek odnosno “kao što je on”. Da li ovo znači da je Bog očekivao da će se među životinjama naći netko kao čovjek?

Da bi se malo rasvijetlilo moguće značenje ovog dijela “Drugog izvještaja o stvaranju” nije ga loše usporediti s “Prvim izvještajem o stvaranju” (koji ipak neću detaljno citirati). Posebno to može pomoći sklonima doslovnom tumačenju biblijskog teksta.

Prvi detalj koji upada u oči je da je prema “Prvom izvještaju o stvaranju” čovjek “na sliku Božju” stvoren u zadnjem koraku stvaranja. Sve biljke i životinje već su prethodno bile stvorene. Kako je onda moguće da u “Drugom izvještaju o stvaranju” imamo takvu drastičnu razliku u priči obzirom da su biljke i životinje stvorene tek nakon čovjeka? Kako se uopće to dvoje može pomiriti?

Druga zanimljivost na koju bih skrenuo pažnju je da u “Prvom izvještaju o stvaranju” svaki dovršeni korak stvaranja završava riječima (uz određene varijacije): “I vidje Bog da je dobro.”

U tom smislu je Božje riječi “nije dobro” iz “Drugog izvještaja o stvaranju” (izrečene nakon stvaranja biljaka odnosno edenskog vrta u sklopu rečenice “Nije dobro da čovjek bude sam”) moguće shvatiti i kao Božju ocjenu da stvaranje još nije dovršeno i da čovjek – nije potpun. A obzirom da tek nakon tih riječi započinje stvaranje životinja čini se da je posao stvaranja doista još u “punom zamahu”.

Zaključak da čovjek još nije potpun podupire još jedan važan detalj. U samom uvodu ovog teksta naveo sam citat iz “Prvog izvještaja o stvaranju” gdje je čovjek, koji je stvoren kao posljednji korak ukupnog stvaranja, stvoren “na sliku Božju” i stvoren kao “muško i žensko”.

U “Drugom izvještaju o stvaranju” čovjek stvoren iz zemlje, prije biljaka i životinja, karakterizira se kao “živa duša”, ali nema spomena neke sličnosti takvog čovjeka s Bogom. Možda zato što takvom čovjeku nedostaje nešto ključno da bi “sličio Bogu”?

Imajući to u vidu rečenica “No čovjeku se ne nađe pomoć kao što je on.” (među životinjama) ne predstavlja Božje očekivanje da se to trebalo dogoditi nego naglašava važnost slike koja slijedi.

Postanak 2:21-22
Tada Jahve, Bog, pusti tvrd san na čovjeka te on zaspa, pa mu izvadi jedno rebro, a mjesto zatvori mesom. Od rebra što ga je uzeo čovjeku napravi Jahve, Bog, ženu pa je dovede čovjeku.

Bog dakle ženu, ne stvara od zemlje, nego uzima dio čovjeka. Samo na taj način ona može biti “kao što je on”. Bog na neki način “prvotnog” čovjeka dijeli na dva dijela – na muškarca i ženu. U tom smislu su i muškarac i žena zapravo sastavni dio “prvotnog” čovjeka – “žive duše” – razdvojeni na “muško i žensko” kako bi u potpunosti bio dovršen Božji naum i ostvarena čovjekova “Bogu slična” životvorna dualnost. To podvlači i zaključak “Drugog izvještaja o stvaranju”:

Postanak 2:23-24
Nato čovjek reče:
“Gle, evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega!
Ženom neka se zove od čovjeka kad je uzeta!”
Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu, i bit će njih dvoje jedno tijelo.

Riječi “bit će njih dvoje jedno tijelo” također upućuju na to da su “muškarac i žena” samo zajedno – cjelovit čovjek stvoren po Božjem naumu. Dakle, riječi “biti pomoć” koje se pojavljuju vezano uz stvaranje žene ovdje nikako ne znače “biti podređen”. Za razumijevanje o kakvoj se “pomoći” radi – treba uočiti prvu zadaću koju Bog prema “Prvom izvještaju o stvaranju” izričito daje tek stvorenom čovjeku – muškarcu i ženi:

Postanak 1:28
I blagoslovi ih Bog i reče im: “Plodite se i množite i napunite zemlju, i sebi je podložite! Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji!”

Dakle, žena “pomaže” muškarcu da bude životvoran – kako bi se “plodio, množio i napunio zemlju”. Bez žene je muškarac “jalov” – jer ne može samostalno ostvariti taj zadatak. Po svemu sudeći muškarac bez žene nije ni “na sliku Božju” – zaključak je to koji se nameće obzirom na to da se svaki put kad se u Knjizi Postanka za čovjeka navodi da je stvoren “na sliku Božju” – u istoj rečenici uvijek naglašava – “muško i žensko”.

Time za tvrdnju dr. Raguža da je muškarac “prvotan”, a žena “drugotna” ne nalazim valjano uporište u biblijskim izvještajima o stvaranju. A o nekoj “nadređenosti” muškarca ženi u istima nema – ni slovca.

No da vidimo stoji li sugestija dr. Raguža da njegovu hijerarhijsku konstrukciju podupire “usp. 1 Kor 11, 3” odnosno 1. poslanica Korinćanima.

Korinćanima 11:3
Ali hoću da znate da je Krist glava svakome čovjeku, da je čovjek glava ženi i da je Bog glava Kristu.

Doista, Pavao uspostavlja hijerarhiju Bog – Krist – čovjek – žena. Doduše, tekst u kojem Pavao to iznosi je onaj već ranije spomenuti tekst o religijskoj formi odnosno o pokrivanju glave žene u molitvi, a u kojem nas kako kaže Pavao i priroda uči “da je čovjeku sramota ako nosi dugu kosu, a da je ženi dika ako nosi dugu kosu”. Vremena su se očito promijenila jer nas priroda više ne uči takve stvari.

Ipak u tom tekstu stoje i sljedeće opaske važne za kršćansko razmatranje odnosa muškarca i žene:

Korinćanima 11:7-12
Čovjek ne treba da pokriva glavu, jer je slika i odsjev Božji, a žena je odsjev čovjekov, budući da nije čovjek od žene, nego žena od čovjeka, i budući da čovjek nije stvoren radi žene, nego žena radi čovjeka. Zato žena treba da ima znak podložnosti na glavi radi anđela. Ali u Gospodinu niti je žena nezavisna od čovjeka niti čovjek od žene, jer kao što je žena od čovjeka, tako je i čovjek po ženi, a sve dolazi od Boga.

Otkud sad ta Pavlova konstatacija da je čovjek “slika i odsjev Božji”, a “žena odsjev čovjekov”. Svakako ne iz Knjige Postanka:

Postanak 1:27
Na svoju sliku stvori Bog čovjeka,
na sliku Božju on ga stvori,
muško i žensko stvori ih.

Postanak 2:18
I reče Jahve, Bog: “Nije dobro da čovjek bude sam: načinit ću mu pomoć kao što je on.”

Postanak 5:1-2
Ovo je povijest Adamova roda.
Kad je Bog stvorio čovjeka, napravio ga je na priliku svoju: stvorio je muško i žensko.
A kad ih je stvorio, blagoslovi ih i nazva – čovjek.

Da bi se došlo do tumačenja da je čovjek “slika i odsjev Božji”, a “žena odsjev čovjekov” – u onom hijerarhijskom smislu u kojem bi to izgleda dr. Raguž želio protumačiti trebalo bi:

  • zanemariti da se kod svakog opisa stvaranja čovjeka “na sliku Božju” naglašava “muško i žensko”,
  • izjednačiti značenje riječi “na sliku” i riječi “kao što je on”.

Obzirom da to nije moguće, trebalo bi izbjegavati takvo tumačenje.

No Pavao bez ikakve dvojbe iznosi i tezu koju promovira dr. Raguž – naime, i Pavao kaže “čovjek nije stvoren radi žene, nego žena radi čovjeka”.

Već sam zaključio da ni to Knjiga Postanka zapravo ne govori. Jesu li to onda možda Isusove riječi?

Matej 19:3-9
Približiše mu se farizeji, u nakani da ga kušaju, te ga upitaše: “Je li dopušteno čovjeku otpustiti svoju ženu s kojeg mu drago razloga?” On im odgovori: “Zar niste čitali da ih je Stvoritelj, kad ih u početku stvori, ‘stvorio muško i žensko’, i da je rekao: ‘Zato će čovjek ostaviti oca i majku te će prionuti uz ženu svoju pa će oboje biti samo jedno tijelo.? Prema tome, oni nisu više dva, nego jedno tijelo. Dakle: što je Bog sjedinio, neka čovjek ne rastavlja!” Nato ga upitaše: “Kako je onda Mojsije naredio da se ženi dadne otpusni list i da se otpusti?” On im odgovori: “Mojsije vam je zbog vašeg okorjelog srca dopustio da možete otpustiti svoje žene. Ali u početku nije bilo tako.”

Slično piše i evanđelist Marko.

Marko 10:2-9
Tada mu se približe farizeji i upitaju ga, u nakani da ga kušaju: “Je li dopušteno mužu otpustiti ženu?” On im odvrati: “Što vam je zapovjedio Mojsije?” Oni odgovore: “Mojsije je dopustio ‘da joj se napiše otpusni list i da se otpusti’.” On im reče: “Zbog vašeg okorjelog srca on vam napisa tu zapovijed. U početku stvorenja ‘stvorio ih je kao muško i žensko’. ‘Zato će čovjek ostaviti svog oca i majku i prionuti uza svoju ženu, pa će oboje biti samo jedno tijelo.’ Prema tome, nisu više dva, nego jedno tijelo. Dakle, što je bog sjedinio, neka čovjek ne rastavlja!”

Dakle, i Isus ponavlja da je čovjek “stvoren kao muško i žensko” ne uspostavljajući pri tom nikakvu hijerarhiju. Upozorava da je pravo muža da otpusti ženu “s kojeg mu drago razloga” (a kojim je žena prema starozavjetnom propisu svakako bila omalovažena i podređena u odnosu na muškarca) uspostavljeno “zbog okorjelog srca” muškaraca. Pa onda ide i dalje te to pravo odmah i ukida – i u tom smislu izjednačava muškarca i ženu.

Evanđelja štoviše prikazuju poseban odnos Isusa i žena. S jedne strane Isus žene uvažava usprkos uobičajenim i omalovažavajućim društvenim obrascima. S druge strane – iako su njegovi (muški) učenici ti koji su neprestano s njim, koji su iz prve ruke upoznati s njegovim djelima, riječima i tumačenjima – oni ga često ne razumiju, njihova je vjera kolebljiva, u vrijeme njegove najveće kušnje oni spavaju, jedan ga izdaje, ostali ga se odriču kad biva uhićen… Žene pak pokazuju vjeru, predanost i samoodricanje, žena pomazuje Isusa prije nego će biti predan, žene ga oplakuju na križnom putu, žene su s njim na Golgoti, žene su prve svjedokinje uskrsnuća, žena je prva kojoj se uskrsli Isus ukazuje.

Zanimljiva je i slika njegovog prvog ukazanja apostolima koji nisu povjerovali da je uskrsnuo:

Marko 16:14
Napokon se ukaza Jedanaestorici dok su bili za stolom te ih prekori zbog njihove nevjere i okorjelosti srca, jer nisu vjerovali onima koji su ga vidjeli pošto je uskrsnuo.

Dakle, apostolima koji su svjedočili Isusovim djelima i riječima – redom muškarcima – Isus spočitava “okorjelo srce“. A kome nisu povjerovali?

Luka 24:9-11
Kad se vratiše od groba, javiše to sve Jedanaestorici i svima ostalima. To bijahu: Marija iz Magdale, Ivana i Marija, Jakovljeva majka. I ostale žene koje bijahu s njima to isto rekoše apostolima. Ovima se te riječi učiniše kao izmišljotina. I nisu im vjerovali.

Dakle, nisu vjerovali ženama – među ostalim i baš zato što su – žene.

Da li i Pavao možda onda u svojoj poslanici govori to što govori zbog “okorjelog srca” onih kojima je poslanica upućena? Da ih dokidanjem njihovih običaja ne bi odvratio od Isusove poruke? Moguće. Ali ne treba zaboraviti da je i Pavao svoj život živio po starozavjetnim propisima, pa čak i progonio Isusove učenike sve do trenutka dok mu se Isus nije ukazao (Djela apostolska 9) te da je i njegovo srce bilo “okorjelo”.

No ono što svakako treba naglasiti je da Pavao svoju misao zaključuje riječima:

Ali u Gospodinu niti je žena nezavisna od čovjeka niti čovjek od žene, jer kao što je žena od čovjeka, tako je i čovjek po ženi, a sve dolazi od Boga.

I Pavao znači ističe kršćansku (“u Gospodinu”) ravnopravnost muškarca i žene, što je u skladu s Isusovom porukom.

Kako onda ne uočiti da dr. Raguž prvo “pabirči” djeliće biblijskog teksta koji muškarca postavljaju nad ženu, te ih potom predstavlja i tumači izvan konteksta?

A sad stižemo do “prvog čovjekovog grijeha”.

Postanak 3:1-6
Zmija bijaše lukavija od sve zvjeradi što je stvori Jahve, Bog. Ona reče ženi: “Zar vam je Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?” Žena odgovori zmiji: “Plodove sa stabala u vrtu smijemo jesti. Samo za plod stabla što je nasred vrta rekao je Bog: Da ga niste jeli! I ne dirajte u nj, da ne umrete!” Nato će zmija ženi: “Ne, nećete umrijeti! Nego, zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi, koji razlučuju dobro i zlo.” Vidje žena da je stablo dobro za jelo, za oči zamamljivo, a za mudrost poželjno: ubere ploda njegova i pojede. Dade i svom mužu, koji bijaše s njom, pa je i on jeo.

Zanimljivo, žena zmiji Božju zapovijed prenosi kao: “Da ga niste jeli! I ne dirajte u nj, da ne umrete!”. Iz toga bi se moglo zaključiti da je Bog ponovio zapovijed nakon što je stvorio ženu. Ili da žena smatra da su muškarac i ona u “prvotnom” tijelu zapravo zajedno primili zapovijed (u Postanak 2:16-17).

Kako god, iz navedenog teksta dr. Raguž je pročitao “prvotnu ženinu neposlušnost” po kojoj je čovjek postao rob grijeha. Čisto kronološki gledano, s tim bi se moglo složiti. No teolozi prvih stoljeća i dr. Raguž uspjeli su čini se previdjeti da je muž (muškarac) cijelo vrijeme prisutan.

“Dade i svom mužu, koji bijaše s njom…

Presudan značaj “prvotne ženine neposlušnosti” postaje prilično nategnut obzirom da Adam (“koji bijaše s njom”), usprkos tome što zmija i žena “ćaskaju” o kršenju Božje zapovijedi (izvorno dane baš njemu), ni u jednom trenutku u ovoj biblijskoj sceni ne poduzima apsolutno ništa da spriječi kršenje te zapovijedi. Umjesto toga samo u svemu sudjeluje bez riječi, pomalo kao da mu je “rebro” bilo izvađeno iz glave.

Ono što je doista nevjerojatno je kako dr. Raguž, a očito i drugi teolozi, uspijevaju iz samo 5 riječi “…pa je i on jeo” konstruirati da je Adam “sagriješio iz sažaljenja sa svojom ženom” jer ju nije htio “ostaviti samu u njezinu grijehu, nego joj je htio biti blizak, makar i u tom grješnom sažaljenju”.

Još je teže govoriti o Adamovom “suosjećanju” ukoliko se pogleda što Adam čini i govori u nastavku priče.

Postanak 3:8-13
Uto čuju korak Jahve, Boga, koji je šetao vrtom za dnevnog povjetarca. I sakriju se – čovjek i njegova žena – pred Jahvom, Bogom, među stabla u vrtu. Jahve, Bog, zovne čovjeka: “Gdje si?” reče mu. On odgovori: “Čuo sam tvoj korak po vrtu; pobojah se jer sam go, pa se sakrih.” Nato mu reče: “Tko ti kaza da si go? Ti si, dakle, jeo sa stabla s kojeg sam ti zabranio jesti?” Čovjek odgovori: “Žena koju si stavio uza me – ona mi je dala sa stabla, pa sam jeo.” Jahve, Bog, reče ženi: “Što si to učinila?” “Zmija me prevarila, pa sam jela”, odgovori žena.

Krenimo od Božjeg pitanja:

Ti si, dakle, jeo sa stabla s kojeg sam ti zabranio jesti?”

Iz ovog pitanja mogu se zaključiti (barem) dvije stvari. Prvo – Bog, obzirom da mu je već jasno da su kušani “zabranjeni plodovi”, od čovjeka ne očekuje priznanje čina nego priznanje odgovornosti za neposluh. Drugo – obzirom da pitanje ne glasi “s kojeg sam vam zabranio jesti” nego “s kojeg sam ti zabranio jesti” čini se da Bog odgovornost za neposluh (njemu, Bogu) pripisuje – Adamu – pri čemu ga uopće ne zanima što je Adama na taj neposluh moglo potaknuti.

A Adamov odgovor je sasvim suprotan i onome što Bog od njega čini se očekuje i zavaravajućem prikazu dr. Raguža o Adamovom sažaljenju prema Evi…

“Žena koju si stavio uza me – ona mi je dala sa stabla, pa sam jeo.”

I iz ovog odgovora mogu se zaključiti (barem) dvije stvari. Prvo – Adam prije priznanja čina svog neposluha, odgovornost za neposluh odbacuje i prebacuje na ženu riječima “ona mi je dala sa stabla, pa sam jeo”. Gdje je tu vidljivo ikakvo “sažaljenje” prema ženi? Da stvar bude gora Adam neizravno odgovornost za grijeh prebacuje i na samog Boga – “žena koju si stavio uza me“. Te riječi teško da imaju drugačiji smisao obzirom da je žena – samo jedna. Drugo – a što je sasvim suprotstavljeno konstrukciji dr. Raguža o iskonskoj nadređenosti muškarca ženi – Adam se na neki način opravdava time što je poslušao ženu. Zašto bi Adam uopće posegao za takvim opravdanjem ako je on taj koji je iskonski “prvotan”, a žena ta koja je iskonski “drugotna”, ako je on taj koji ženi treba biti “glava”?

Sve dvojbe koje bi mogle postojati po pitanju “nositelja” odgovornosti za neposluh i iskonske nadređenosti muškarca ženi otklanja Bog izričući u nastavku biblijskog teksta kazne svima umiješanima u prijestup – zmiji, ženi i muškarcu.

Postanak 3:14-19
Nato Jahve, Bog, reče zmiji:
“Kad si to učinila, prokleta bila među svim životinjama i svom zvjeradi divljom!
Po trbuhu svome puzat ćeš i zemlju jesti sveg života svog!
Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina:
on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu.”
A ženi reče:
“Trudnoći tvojoj muke ću umnožit, u mukama djecu ćeš rađati.
Žudnja će te mužu tjerati, a on će gospodarit nad tobom.”
A čovjeku reče:
“Jer si poslušao glas svoje žene te jeo sa stabla s kojeg sam ti zabranio jesti rekavši:
S njega da nisi jeo!
– evo:
Zemlja nek je zbog tebe prokleta: s trudom ćeš se od nje hraniti svega vijeka svog!
Rađat će ti trnjem i korovom, a hranit ćeš se poljskim raslinjem.
U znoju lica svoga kruh ćeš svoj jesti dokle se u zemlju ne vratiš:
ta iz zemlje uzet si bio – prah si, u prah ćeš se i vratit.”

Dakle, tek za kaznu ženi što je prekršila Božju zapovijed – muškarac joj postaje gospodar.

A zbog neposluha Bogu – za “slušanje glasa svoje žene”, a ne zbog “sažaljenje sa ženom” – kažnjava se i muškarac. Štoviše, ponovo se ističe odgovornost muškarca za neposluh Bogu riječima: “s kojeg sam ti zabranio jesti”. I Adamova kazna – prokletstvo zemlje, trnje i korov, trud i znoj od prvog do posljednjeg daha – i karakterizacija – prah si – stavljaju težište odgovornosti za neposluh – na Adama.

Kako se onda, izuzev kao svjesna obmana, može ocijeniti konstatacija koju iznosi dr. Raguž: “Eva je sagriješila zbog neposlušnosti, a ne Adam“? Zar je Evino “slušanje glasa zmije” različito od Adamovog “slušanja glasa svoje žene” obzirom da je rezultat i jednog i drugog – kršenje Božje zapovijedi?

Malo ću sad “zastraniti od teme” zbog nekih zanimljivosti.

Prva je da – čovjek ne umire nama uobičajenim pojmom smrti “u onaj dan u koji je okusio” sa zabranjenog stabla. Naprotiv, Adam prema biblijskom tekstu doživljava nama nevjerojatnih 930 godina. Dakle, svašta bi se tu moglo naslutiti – da se Bog ipak smilovao, ili da je smrt zapravo odvajanje od Boga, ili da je umrla čovjekova nevinost zbog čega je odgovoran da ubuduće sam prosuđuje o dobru i zlu… A da se svakako ne radi o tome da je čovjek prije grijeha na neki način bio besmrtan govore sljedeći biblijski reci:

Postanak 3:22-23
Zatim reče Bog: “Evo, čovjek postade kao jedan od nas – znajući dobro i zlo! Da ne bi sada pružio ruku, ubrao sa stabla života pa pojeo i živio navijeke!” Zato ga Jahve, Bog, istjera iz vrta edenskoga da obrađuje zemlju iz koje je i uzet.

Naravno, razmatranje te teme i mogućih značenja svega izrečenog u ovim biblijskim recima svakako izlazi iz okvira osvrta na tekst dr. Raguža.

Druga zanimljivost donekle se tiče dr. Raguža koji kaže: “Dakle, po ženskoj neposlušnosti grijeh je ušao u svijet.” Moje pitanje dr. Ragužu je – da li je ono što u ovoj priči radi zmija grijeh? Nije li istina da zmija navodi Evu na grijeh? Evanđelist Marko, među ostalim, ovako piše o navođenju na grijeh:

Marko 9:42
Ako tko navede na grijeh jednog od ovih malenih koji u me vjeruju, bilo bi mu bolje da mu objese o vrat mlinski kamen što ga okreće magare i da ga bace u more.

Čini se da bi se moglo ocijeniti da je i navođenje na grijeh – grijeh. Nije li onda zmija ta po kojoj je grijeh ušao u svijet? A zmiju se redovito povezuje s otpadnikom od Boga odnosno Bogu neposlušnim – anđelom? Želi li nam dr. Raguž možda govoreći o “ženskoj”, a ne “ženinoj” neposlušnosti zapravo natuknuti da je i taj pali anđeo – žensko?

I za sam kraj, čini mi se sasvim proturječno propovijedati Krista otkupitelja ljudskih grijeha, a tražiti od suvremene žene podređenost muškarcu temeljem – kazne za prvi grijeh.

Ivan 1:29
Sutradan Ivan vidje Isusa gdje dolazi k njemu te reče: “Evo jaganjca Božjeg koji uzima grijeh svijeta!”

Rimljanima 4:23-25
Ali nije samo za nj napisano “uračuna mu se” nego i za nas kojima se ima uračunati; za nas koji vjerujemo u onoga koji je uskrisio od mrtvih našeg Gospodina Isusa, koji bi predan zbog naših grijeha i koji uskrsnu radi našeg opravdanja.

Moglo bi se sad zauzeti neki teološki stav da se otkupljenje mora zaslužiti životom, pa je zapravo oslobođenje od kazne grijeha (pa tako i kazne zbog prvog grijeha) moguće ostvariti tek po svršetku ovozemaljskog života. Što bi značilo da je žena u ovozemaljskom životu zauvijek osuđena na podređenost muškarcu.

No bilo bi bizarno kad bi takav stav zauzeo kršćanski teolog kad je jedna od milosti koju kršćanin prima sakramentom krštenja upravo – oslobođenje od “istočnog” odnosno prvog grijeha.

I eto tako…

Nakon svega rečenog ne mogu se oteti dojmu da dr. Raguž vrlo pristrano tumači poruke biblijskog teksta, a sve u cilju opravdanja teze o “neposlušnosti žene izrečene traženjem svojih prava za jednakošću koja briše razlike”. Teze koja je suprotstavljena po meni suštinskoj biblijskoj poruci o muškarcu i ženi kao ravnopravnim sastavnicama čovjeka stvorenog na sliku Božju. Teze koja je utemeljena prvenstveno u “okorjelom srcu” patrijarhalnog svjetonazora.

Ne moraju se ni dr. Raguž ni svi oni koji se s njegovim tezama slažu uopće obazirati na moje mišljenje. Niti prestati iznositi i promovirati svoje teze, kako najbolje znaju i umiju.

Samo neka se za svoje dobro puste jednostranog mjerenja nečije udaljenosti od kršćanske vjere.

Matej 7:1-5
“Nemojte suditi, da ne budete suđeni! Jer kako budete sudili, onako će se i vama suditi; kako budete mjerili, onako će se i vama mjeriti. Što imaš gledati trun u oku brata svojega, a brvna u svom oku ne zapažaš! Kako li možeš reći bratu: ‘De da ti izvadim trun iz oka!’ dok je brvno u tvom oku? Licemjere, najprije izvadi brvno iz svoga oka pa ćeš tada jasno vidjeti kako da izvadiš trun iz oka bratova.”

P.S. 18.8.2016.

Obzirom na javnu osudu, moja vlastita uvjerenja, kategorizaciju kolumne dr. Ivice Raguža kao “teološkog osvrta”, te činjenicu da kler čak ni zakon ne mjeri istom mjerom kao nas obične građane koji se ne skrivamo iza svoje vjere ili religije, nisam osjećao nužnost bilo što reći o stavovima dr. Raguža s one čisto ljudske i osobne strane.

Međutim, obzirom na to kako je to iz duše napravio kolumnist Ivo Anić na Index-u odlučio sam ovdje linkati njegov tekst pod naslovom “Sram te bilo“. Da se slučajni teolog namjernik izgubljen u religijskom kanonu podsjeti da je i njega rodila žena.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: