Za budućnost nespremni

Inače se nastojim držati što dalje od ove teme, ali čini se da ovih dana čak i u najvišim tijelima državne vlasti pomutnju stvara “stari hrvatski pozdrav” “Za dom spremni!”.

Ministar Orepić tako sugerira da se o navedenim riječima, pokliču, pozdravu ili kako hoćete očituju “povjesničari i znanstvenici”. S druge strane zamjenik ministra turizma čudi se zašto “kod nas policija ispituje i prijavljuje pjevača koji u sklopu pjesme izgovori pozdrav koji čak nije ni izvorno ustaški, nego ima šire, povijesne konotacije”. S treće, dio politike čak najavljuje borbu za zakonsko određivanje “prema degradaciji ovog pokliča hrvatskih branitelja koji su devedesetih godina s puškom u rukama branili, stvarali i očuvali suverenu, samostalnu i nezavisnu Republiku Hrvatsku”, te odmah refleksno upozorava na po njihovom mišljenju podjednako problematično javno korištenje pozdrava “smrt fašizmu – sloboda narodu”.

Za razliku od (namjerno neupućenog?) dijela javnosti, državni dužnosnik bi ipak trebao poznavati zakonski okvir u kojem njegova država postoji i funkcionira, a posebno ukoliko je na čelu ministarstva kojem je zadatak osigurati primjenu spomenutog zakonskog okvira. Jasno je da se ne može očekivati da dužnosnik poznaje baš svaku crticu svakog propisa, ali kad se radi o ovoj priči i obzirom na to kolike su podjele oko toga prisutne u javnosti “nesnalaženje” nije prihvatljiv izgovor.

Nisam ni povjesničar ni znanstvenik, ali pokušat ću razmotriti što o tome svemu i iz kojih razloga kažu propisi Republike Hrvatske.

Pa krenimo od Ustava Republike Hrvatske

Ustav Republike Hrvatske

I. IZVORIŠNE OSNOVE

Izražavajući tisućljetnu nacionalnu samobitnost i državnu opstojnost hrvatskoga naroda, potvrđenu slijedom ukupnoga povijesnoga zbivanja u različitim državnim oblicima te održanjem i razvitkom državotvorne misli o povijesnom pravu hrvatskoga naroda na punu državnu suverenost, što se očitovalo:
– u stvaranju hrvatskih kneževina u VII. stoljeću;
– u srednjovjekovnoj samostalnoj državi Hrvatskoj utemeljenoj u IX. stoljeću;
– u Kraljevstvu Hrvata uspostavljenome u X. stoljeću;
– u održanju hrvatskoga državnog subjektiviteta u hrvatsko-ugarskoj personalnoj uniji;
– u samostalnoj i suverenoj odluci Hrvatskoga sabora godine 1527. o izboru kralja iz Habsburške dinastije;
– u samostalnoj i suverenoj odluci Hrvatskoga sabora o pragmatičnoj sankciji iz godine 1712.;
– u zaključcima Hrvatskoga sabora godine 1848. o obnovi cjelovitosti Trojedne Kraljevine Hrvatske pod banskom vlašću, na temelju povijesnoga, državnoga i prirodnoga prava hrvatskog naroda;
– u Hrvatsko-ugarskoj nagodbi 1868. godine o uređenju odnosa između Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije i Kraljevine Ugarske na temelju pravnih tradicija obiju država i Pragmatičke sankcije iz godine 1712.;
– u odluci Hrvatskoga sabora 29. listopada godine 1918. o raskidanju državnopravnih odnosa Hrvatske s Austro-Ugarskom te o istodobnu pristupanju samostalne Hrvatske, s pozivom na povijesno i prirodno nacionalno pravo, Državi Slovenaca, Hrvata i Srba, proglašenoj na dotadašnjem teritoriju Habsburške Monarhije;
– u činjenici da odluku Narodnoga vijeća Države SHS o ujedinjenju sa Srbijom i Crnom Gorom u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (1. prosinca 1918. godine), poslije (3. listopada 1929. godine) proglašenoj Kraljevinom Jugoslavijom, Hrvatski sabor nikada nije sankcionirao;
– u osnutku Banovine Hrvatske godine 1939. kojom je obnovljena hrvatska državna samobitnost u Kraljevini Jugoslaviji;
u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963. – 1990.), na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi, hrvatski je narod na prvim demokratskim izborima (godine 1990.), slobodno izraženom voljom potvrdio svoju tisućgodišnju državnu samobitnost.
– u novom Ustavu Republike Hrvatske (1990.) i pobjedi hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu (1991. – 1995.) kojima je hrvatski narod iskazao svoju odlučnost i spremnost za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države.

Dakle, prema Ustavu RH, temelji naše državne suverenosti uspostavljeni su odlukama ZAVNOH-a, a nasuprot proglašenju NDH.

Pa zašto je već u uvodu Ustava NDH postavljena “nasuprot povijesnom pravu hrvatskog naroda na punu državnu suverenost” odnosno “protuustavna”? Odgovori se mogu pronaći u samom Ustavu.

Članak 2.
Suverenitet Republike Hrvatske neotuđiv je, nedjeljiv i neprenosiv.
Suverenitet Republike Hrvatske prostire se nad njezinim kopnenim područjem, rijekama, jezerima, prokopima, unutrašnjim morskim vodama, teritorijalnim morem te zračnim prostorom iznad tih područja.
Republika Hrvatska ostvaruje, u skladu s međunarodnim pravom, suverena prava i jurisdikciju u morskim područjima i u podmorju Jadranskoga mora izvan državnoga područja do granica sa susjedima.
Hrvatski sabor ili narod neposredno, samostalno, u skladu s Ustavom i zakonom, odlučuje:
 – o uređivanju gospodarskih, pravnih i političkih odnosa u Republici Hrvatskoj;
 – o očuvanju prirodnog i kulturnog bogatstva i korištenju njime;
 – o udruživanju u saveze s drugim državama.
Saveze s drugim državama Republika Hrvatska sklapa zadržavajući suvereno pravo da sama odlučuje o prenesenim ovlastima i pravo da slobodno iz njih istupa.

NDH je 1941. godine sklapanjem Rimskih ugovora u sklopu „novog europskog poretka“ Italiji prepustila gotovo cijelu Dalmaciju te dijelove Hrvatskog primorja i Gorskog kotara. Temeljem tih ugovora dobili smo talijanskog princa za kralja i još financirali talijanske okupacijske snage. A teritorij NDH je otprilike “popola” bio podijeljen na njemačku i talijansku zonu u kojima su bile prisutne njemačke i talijanske oružane snage. Okupacijske snage. Pa je samim time riječ “nezavisna” u nazivu NDH potpuno besmislena, a riječ “hrvatska” u najmanju ruku upitna.

Ukratko:

  • NDH je ugovorima i stvarno “otuđila”, “podijelila” i “prenijela” ono što je i prema čl. 2. našeg današnjeg Ustava “neotuđivo”, “nedjeljivo” i “neprenosivo”.
  • NDH nije “zadržala suvereno pravo” da sama odlučuje o prenesenim ovlastima i da slobodno istupa iz sklopljenih saveza.
  • NDH je dakle svojim ugovorima i postupcima suprotstavljena čl. 2. Ustava Republike Hrvatske.

Natrag na odredbe Ustava RH.

Članak 3.
Sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava.

NDH je 1941. godine donijela i nakon toga provodila tzv. “rasne zakone” (npr. Zakonska odredba o rasnoj pripadnosti, Zakonska odredba o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskog naroda, Zakonska odredba o državljanstvu, Zakonska odredba o zaštiti narodne i arijske kulture hrvatskog naroda), te na temelju nacionalne i vjerske pripadnosti diskriminirala i uništavala – doslovno provodeći genocid – Židove, „Cigane“ (koje upravo tim imenom nazivaju navedeni dokumenti), Srbe i drugo „nearijsko“ stanovništvo. A uništila je i nemalo Hrvata nepodobnih po političkom opredjeljenju ili “svjetonazoru” u smislu trgovine hrvatskim teritorijem i suverenošću.

Nacionalna ravnopravnost? Poštivanje prava čovjeka? Pa i najzagriženiji štovatelji NDH složit će se da to nisu bile “najviše vrednote” poretka NDH. Naprotiv.

Opet ukratko:

  • NDH je zakonima ukinula “nacionalnu ravnopravnost”.
  • NDH je o “poštivanju prava čovjeka” vodila računa samo ukoliko je taj čovjek bio “arijski Hrvat”, a vrlo često ni tad.
  • NDH je provodila genocid nad Židovima, Romima, Srbima…
  • NDH je dakle svojim propisima i postupcima suprotstavljena čl. 3. Ustava Republike Hrvatske.

Eto. Zato je u Ustavu Republike Hrvatske NDH postavljena “nasuprot povijesnom pravu hrvatskog naroda na punu državnu suverenost”. Zato je NDH “protuustavna”.

No gdje je u svemu tome “za dom spremni”?

Ustaški proglasi i provedbeni dokumenti – prvenstveno oni redarstvenih i vojnih snaga NDH, ali i drugi – u pravilu su završavali riječima „za dom spremni“ (nekad i “za poglavnika i za dom spremni” pa i nekim drugim varijacijama). Nažalost, neće se na internetu lako pronaći bogatstvo dokumenata NDH – oni su pohranjeni u arhivima, muzejima i sl.

A te hrvatske institucije iz dosta razumljivih razloga ne mašu njima pod nosom interneta.

Dakle, riječima “za dom spremni” su od strane NDH „nakićene“ brojne službene odluke i dokumenti koji su nagrdili povijest naše državnosti i nanijeli povijesnu sramotu hrvatskom narodu.

I zato bez obzira u kojem su se dotad kontekstu i povijesnim ili umjetničkim varijacijama koristile riječi „za dom“, NDH je izraz “za dom spremni” zauvijek zagadila i stavila mu biljeg izdaje državne i teritorijalne suverenosti te mržnje prema drugim narodima.

Iz tog razloga riječi “za dom spremni”, a posebno ako se koriste uz ikakvu dodatnu simboliku – crnu odoru, šahovnicu s prvim bijelim poljem, istaknuto slovo „U“ ili ime ustaškog dužnosnika kakav je recimo bio Rafael Boban – dolaze nedvosmisleno iz vremena i konteksta NDH. Željeli to oni koji ih izgovaraju i oni koji ih slušaju priznati ili ne. A u tom „paketu“ nažalost nije samo „vjekovna težnja hrvatskog naroda za vlastitom državom“ nego su tu i veleizdaja hrvatske državnosti i mržnja prema drugim narodima (posebno srpskom) pa i djela genocida.

No ono što poveznicu s NDH čini posebno gadljivom kad je riječ o Domovinskom ratu je to što je NDH nakon rasplamsavanja partizanskog pokreta, a pod pritiskom Nijemaca koji su zbog toga morali angažirati sve više vlastitih trupa, pristajala na suradnju s – četnicima. Istim ovakvim nekakvim četnicima.

Prijeđimo sad s Ustava na druge primjenjive zakone.

Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira

Član 1.
Prekršaji protiv javnog reda i mira su djela kojima se na nedozvoljen način remeti mir, rad ili normalan način života građana, stvara nemir, neraspoloženje, uznemirenost ili ometa kretanje građana na ulicama i drugim javnim mjestima ili ometa ostvarivanje njihova prava i dužnosti, vrijeđa moral, ometa vršenje zakonitih mjera državnih organa i službenih osoba, ugrožava opća sigurnost ljudi i imovine, vrijeđaju državni organi ili se na drugi način narušava javni red i mir građana te djela utvrđena ovim zakonom.
Član 5.
Tko na javnom mjestu izvođenjem, reproduciranjem pjesama, skladbi i tekstova ili nošenjem ili isticanjem simbola, tekstova, slika, crteža remeti javni red i mir, kaznit će se za prekršaj novčanom kaznom u protuvrijednosti domaće valute od 50 do 300 DEM ili kaznom zatvora do 30 dana.

Kazneni zakon

Javno poticanje na nasilje i mržnju

Članak 325. (NN 144/12)

(1) Tko putem tiska, radija, televizije, računalnog sustava ili mreže, na javnom skupu ili na drugi način javno potiče ili javnosti učini dostupnim letke, slike ili druge materijale kojima se poziva na nasilje ili mržnju usmjerenu prema skupini ljudi ili pripadniku skupine zbog njihove rasne, vjerske, nacionalne ili etničke pripadnosti, podrijetla, boje kože, spola, spolnog opredjeljenja, rodnog identiteta, invaliditeta ili kakvih drugih osobina, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.

(2) Tko organizira ili vodi grupu od tri ili više osoba radi počinjenja djela iz stavka 1. ovoga članka, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(3) Tko sudjeluje u udruženju iz stavka 2. ovoga članka, kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine.

(4) Kaznom iz stavka 1. ovoga članka kaznit će se tko javno odobrava, poriče ili znatno umanjuje kazneno djelo genocida, zločina agresije, zločina protiv čovječnosti ili ratnog zločina, usmjereno prema skupini ljudi ili pripadniku skupine zbog njihove rasne, vjerske, nacionalne ili etničke pripadnosti, podrijetla ili boje kože, na način koji je prikladan potaknuti nasilje ili mržnju protiv takve skupine ili pripadnika te skupine.

(5) Za pokušaj kaznenog djela iz stavka 1. i 2. ovoga članka počinitelj će se kazniti.

Nisam pravnik, ali kad članovi postrojbe pod nazivom “Rafael Vitez Boban” odjeveni u crne odore označene šahovnicom s prvim bijelim poljem uzvikuju ili pjevaju “Za dom spremni!” tada bez nekih posebnih “povjesničarsko-znanstveničkih” dvojbi zaključujem da time:

  • veličaju NDH i ono što je NDH predstavljala,
  • stvaraju nemir, neraspoloženje i uznemirenost građana,
  • znatno umanjuju kazneno djelo genocida i zločina protiv čovječnosti,
  • a vjerojatno i javno potiču na mržnju prema skupini ljudi zbog njihove nacionalne ili etničke pripadnosti.

Jedina nejasnoća koja mi preostaje je – zašto takvi ljudi imaju potrebu negirati riječi “za dom spremni” kao identifikaciju s NDH i ustaškim pokretom. Ali to je vjerojatno više pitanje za medicinsku nego za pravnu ili povjesničarsku struku.

A što je sa “smrt fašizmu – sloboda narodu”?

Istina je da su i pod geslom „smrt fašizmu – sloboda narodu“ počinjeni i ratni i neki poslijeratni zločini (vjerojatno je malo povijesnih povika koji u sebi imaju riječ smrt, a da to nije slučaj).

Međutim, riječima „smrt fašizmu – sloboda narodu“ se ponajprije borilo protiv strane vojske na hrvatskom tlu i za povratak hrvatske zemlje pod hrvatsku vlast. Tim riječima nije popraćena provedba nekakvih rasnih zakona ili nepovratno prepuštanje državnog teritorija i suverenosti strancima. Naprotiv.

Riječi “smrt fašizmu – sloboda narodu” nalaze se na odlukama ZAVNOH-a temeljem kojih Ustav Republike Hrvatske proglašava kontinuitet hrvatske državnosti. U jednoj od tih odluka (vidi dokument 12 u izboru iz fundusa Hrvatskog povijesnog muzeja) stoji:

HRVATSKOM NARODU

Odluka o priključenju Istre, Rijeke, Zadra i ostalih okupiranih krajeva Hrvatskoj

Narod Istre, Hrvatskog Primorja, Dalmacije i svih Jadranskih otoka u zajednici s junačkom Narodnooslobodilačkom vojskom Hrvatske, oslobodio je svoje krajeve ispod jarma talijanskih tlačitelja. Vlast u tim krajevima prešla je u ruke Narodnooslobodilačkih odbora – jedinih organa demokratske narodne vlasti, koju naš narod priznaje. Na osnovu tih činjenica, kao i na osnovu načela o samoodređenju naroda, što su ga proklamirali naši veliki saveznici Sovjetski Savez, Velika Britanija i Sjedinjene Američke Države, Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske donijelo je slijedeće zaključke:

  1. Proglašuju se ništetnim svi ugovori, paktovi i konvencije, koje su razne velikosrpske vlade sklopile s Italijom, s kojima su hrvatski krajevi Istra, Rijeka, Zadar, Lošinj, Cres, Lastovo i ostali kvarnerski otoci predani Italiji.
  2. Proglašuju se ništetnim svi ugovori, paktovi i konvencije, sklopljeni između izdajnika hrvatskog naroda i talijanske vlade, kojima su dijelovi Gorskog Kotara, Hrvatskog Primorja, Dalmacije i dalmatinski otoci predani Italiji.
  3. Svi spomenuti hrvatski krajevi, tj. Istra, Rijeka, Zadar, anektirani dijelovi Hrvatskog Primorja, Gorskog Kotara, Dalmacije i svi Jadranski otoci (uključivši ovamo i Lastovo, Cres, Lošinj i druge), priključuju se matici zemlji – Hrvatskoj, a preko nje novoj demokratskoj, bratskoj zajednici naroda Jugoslavije, za koju se naši narodi bore.
  4. Talijanskoj nacionalnoj manjini, koja obitava u ovim krajevima, zajamčuje se autonomija.
  5. O gornjoj odluci obavještavaju se vlade savezničkih zemalja: Saveza Socijalističkih Sovjetskih Republika, Velike Britanije, Sjedinjenih Američkih Država, kao i čitava svjetska javnost.

Smrt fašizmu – sloboda narodu!

20. rujna 1943.

Zemaljsko Antifašističko Vijeće Narodnog Oslobođenja Hrvatske

Narodnooslobodilačka vojska Hrvatske? Organi demokratske narodne vlasti? Poništenje ugovora, paktova i konvencija velikosrpskih vlada s Italijom kojom su hrvatski krajevi predani Italiji? Poništenje svih ugovora, paktova i konvencija sklopljenih između izdajnika hrvatskog naroda i Italije? Bratskoj zajednici naroda? Talijanskoj nacionalnoj manjini zajamčuje se autonomija? Obavještavaju se savezničke vlade SSSR-a, Velike Britanije, SAD-a kao i čitava svjetska javnost – da su ti teritoriji ponovo dio Hrvatske?

U ovoj odluci nema ništa zločinačko. Ali ima domoljubno i državotvorno. I poziva na nacionalnu jednakost.

I zato je jasno zašto se Ustav Republike Hrvatske oslanja na odluke ZAVNOH-a ili na Ustav Narodne Republike Hrvatske iz 1947. godine umjesto na NDH. A time je jasno i da su riječi “smrt fašizmu – sloboda narodu” neodvojivi dio onoga na što se naslanja kontinuitet hrvatske državnosti.

I baš zato korištenje riječi “smrt fašizmu – sloboda narodu” ne može biti izjednačeno s korištenjem riječi “za dom spremni”.

Na kraju, a da nakon ove “nadri-ustavno-pravne” analize ne bi oko toga bilo zabune – zločin je – u povijesti i danas i zauvijek će biti – zločin. Jednako tako zločinci su – bili, danas su i biti će – zločinci. A gesla i pjesme i znakovi će – nekad jasnije, a nekad manje jasno – biti samo smokvin list kojim će se zločinci kad im to odgovara – pokrivati ili obrisati.

Sve dok ne budemo u stanju priznati da su zbog toga neki smokvini listovi previše zaprljani ostat ćemo – za budućnost nespremni. I svjesno slijepi na to da je govno na takvim smokvinim listovima baš ono najbolje gnojivo za neki novi budući međunacionalni pokolj na ovom već poprilično krvavom hrvatskom tlu.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: