Pravda je slijepa

Malo je onih koji nisu čuli izreku “Pravda je slijepa!” Jučerašnje rješenje Ustavnog suda vezano uz ukidanje rješenja o zastajanju s postupkom predstečajne nagodbe za Dalekovod d.d. potvrđuje tu izreku. Nažalost, čini mi se da je baš ne potvrđuje u onom pozitivnom simboličnom smislu gdje pravdi sljepoća osigurava objektivno vaganje dokaza, već u onom drugom, nešto manje pozitivnom u kojem suci (koje se u visokim sudovima u engleskom jeziku kao i pravdu naziva riječju “justice”) s jedne strane usko tumačeći slovo zakona namjerno “ne vide” prilično očite činjenice, a s druge strane u tom istom slovu zakona “vide” stvari koje tamo i ne pišu.

“Zahtjev” vs “Prijedlog”

Da bi moja lamentiranja bila nešto jasnija krenut ću od dijela odredbi Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske na koje se poziva ovo rješenje Ustavnog suda.

Članak 35.

Zahtjev kojim se pokreće postupak pred Ustavnim sudom mogu podnijeti:

– jedna petina zastupnika Hrvatskoga sabora,

– radno tijelo Hrvatskoga sabora,

– predsjednik Republike Hrvatske,

– Vlada Republike Hrvatske za ocjenu suglasnosti propisa s Ustavom i zakonom,

– Vrhovni sud Republike Hrvatske ili drugi sud, ako pitanje ustavnosti i zakonitosti nastane u postupku vođenim pred tim sudom,

– Pučki pravobranitelj u postupcima iz članka 92. Ustava Republike Hrvatske,

Članak 37.

(1) Ako sud u postupku utvrdi da zakon koji bi trebao primijeniti, odnosno pojedina njegova odredba nisu suglasni s Ustavom, zastat će s postupkom i podnijeti Ustavnom sudu zahtjev za ocjenu suglasnosti zakona, odnosno pojedine njegove odredbe s Ustavom.

Članak 38.

(1) Svaka fizička i pravna osoba ima pravo predložiti pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom i ocjenu suglasnosti drugih propisa s Ustavom i zakonom.

Članak 39.

(1) Zahtjev za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom i suglasnosti drugih propisa s Ustavom i zakonom mora sadržavati oznaku odredbi čija se ustavnost, odnosno zakonitost osporava, oznaku odredbi Ustava ili zakona za koje se u zahtjevu tvrdi da su povrijeđene, razloge zbog kojih se tvrdi da osporeni propis nije suglasan s Ustavom, odnosno zakonom, te potpis i pečat podnositelja zahtjeva.

(2) U zahtjevu podnositelj može navesti i druge činjenice od značenja za ocjenu stvari, kao i svoje mišljenje o tome treba li osporeni propis ukinuti ili poništiti.

(3) Uz zahtjev za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti i zakonitosti drugog propisa mora se priložiti osporavani akt.

Članak 40.

(1) Prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom i suglasnosti drugih propisa s Ustavom i zakonom sadrži, u pravilu, sve što sadrži i zahtjev.

(2) Ustavni sud će započeti postupak najkasnije u roku od godine dana od podnošenja prijedloga.

Članak 43.

(1) O prijedlogu kojim se traži da Ustavni sud pokrene postupak za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom i ocjenu suglasnosti drugih propisa s Ustavom i zakonom, Ustavni sud na sjednici odlučuje rješenjem hoće li prihvatiti prijedlog i pokrenuti postupak.

Članak 44.

(1) Postupak za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom i drugih propisa s Ustavom i zakonom smatra se pokrenutim na dan primitka zahtjeva u Ustavnom sudu, odnosno na dan predaje zahtjeva pošti preporučeno.

(2) Postupak za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom i drugih propisa s Ustavom i zakonom u povodu prijedloga smatra se pokrenutim na dan donošenja rješenja o pokretanju postupka.

Ukratko, dakle:

  • Ustavnom sudu mogu se podnijeti zahtjev za ocjenu suglasnosti s Ustavom ili prijedlog za ocjenu suglasnosti s Ustavom,
  • zahtjev ne može podnijeti baš bilo tko dok prijedlog može podnijeti takoreći “svaka šuša”,
  • u slučaju da (nadležni) sud u nekom postupku utvrdi da zakon koji treba primijeniti nije suglasan s Ustavom “zastat će s postupkom i podnijeti Ustavnom sudu zahtjev za ocjenu suglasnosti zakona” – dakle u ovom slučaju ne podnosi se samo prijedlog, ali iz redoslijeda u tekstu odredbe proizlazi da se prvo zastaje s postupkom, a potom podnosi zahtjev,
  • sadržaj zahtjeva i prijedloga “u pravilu” su jednaki,
  • nije propisano da sud koji predaje zahtjev prema članku 37. stavku 1. mora u tom slučaju predati nešto dodatno, ali prema članku 35. problem mora nastati “u postupku pred tim sudom” tj. onim sudom koji i podnosi zahtjev,
  • kod zahtjeva postupak za ocjenu ustavnosti započinje danom predaje zahtjeva Ustavnom sudu,
  • prijedlog s druge strane može biti odbijen, a čak i ako ne bude odbijen postupak ocjene suglasnosti s ustavom može “pričekati” i godinu dana od podnošenja prijedloga.

Sve možeš samo me se kloni

Ustavni sud obrazložio je da sudac Trgovačkog suda u Zagrebu pred kojim je trebala biti sklopljena predstečajna nagodba za Dalekovod d.d., a koji je osobno vodio taj postupak i trebao u ime Trgovačkog suda u Zagrebu donijeti sva potrebna rješenja u navedenom postupku, te koji je konačno i utvrdio problematičnu ustavnost u primjeni ZFPPN-a u tom postupku, ipak nije bio i ovlašten u ime Trgovačkog suda u Zagrebu podnijeti zahtjev prema Ustavnom sudu za ocjenu suglasnosti ZFPPN-a s Ustavom. Trebao je to kažu učiniti predsjednik Trgovačkog suda u Zagrebu.

“9. Člancima 35. i 36. Ustavnog zakona propisan je krug tijela državne i javne vlasti koja nisu donositelji osporenih akata, a ovlašteni su Ustavnom sudu podnositi zahtjeve kojima se ex lege pokreću ustavnosudski postupci za ocjenu ustavnosti pravnih normi (iznimka je zakonodavna grana vlasti: budući da je Hrvatski sabor isključivi donositelj zakona i stoga ne može biti u položaju osporavatelja njihove ustavnosti, iz reda zakonodavne vlasti u ulozi osporavatelja pojavljuju se njegova radna tijela i tzv. parlamentarna manjina za koju je ocjena ustavnosti zakona kao pravno sredstvo izvorno i stvorena). Za razliku od osoba određenih u članku 38. stavku 1. (v. točku 1. obrazloženja ovog rješenja), tijela državne i javne vlasti određena u člancima 35. i 36. Ustavnog zakona smatraju se kvalificiranim pokretačima tog ustavnosudskog postupka. Među njima je i “Vrhovni sud Republike Hrvatske ili drugi sud, ako pitanje ustavnosti i zakonitosti nastane u postupku vođenim pred tim sudom”.

9.1. Ustavni sud u svojoj je dosadašnjoj praksi smatrao da se Ustavni zakon opredijelio za institucionalni pristup jer priznaje položaj kvalificiranih pokretača ustavnosudskog postupka za ocjenu ustavnosti pravnih normi samo tijelima državne i javne vlasti kao takvima (uz iznimku koja se tiče zakonodavne grane vlasti). Naime, promatrajući članak 35. alineju 5. zajedno s člankom 39. Ustavnog zakona, koji propisuje elemente koje svaki zahtjev treba sadržavati (osobito onaj o “potpisu i pečatu podnositelja zahtjeva”), Ustavni sud protumačio je da se kao kvalificirani pokretači postupka ocjene ustavnosti pravnih normi pred Ustavnim sudom mogu pojaviti samo tijela koja zastupaju njihovi čelnici, a ne njihove ustrojstvene jedinice ili fizičke osobe u svojstvu nositelja odgovarajućih funkcija unutar tih tijela (primjerice, ministri u Vladi Republike Hrvatske).

Ustavni sud i dalje ustraje na tom pravnom stajalištu kad je riječ o predsjedniku Republike, Vladi Republike Hrvatske, pučkom pravobranitelju i predstavničkim tijelima jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave.

9.2. Što se tiče sudbene vlasti, Ustavni sud u dosadašnjoj praksi nije pravio razliku između sudova i ostalih kvalificiranih pokretača postupka ocjene ustavnosti pravnih normi. On nikada nije isključio mogućnost da zahtjev potpiše konkretan sudac ili predsjednik konkretnog sudskog vijeća, ali je smatrao da aktivitet suda, kada se on obraća Ustavnom sudu u postupku ocjene ustavnosti pravnih normi, jest aktivitet tijela državne vlasti (institucionalni kriterij) koje pred Ustavnim sudom mora predstavljati predsjednik suda kao najviše tijelo sudske uprave u sudu, a sam zahtjev mora sadržavati i njegov potpis i pečat suda.

Takvo tumačenje ima svoje korijene u člancima 13. i 14. Ustavnog zakona/91, koji su propisivali:

“Članak 13.

Zahtjev kojim se pokreće postupak pred Ustavnim sudom mogu podnijeti: (…)

– Vrhovni sud Republike Hrvatske, ako pitanje ustavnosti i zakonitosti nastane u postupku pred sudovima; (…)

Članak 14.

(1) Ako sud u postupku nađe da zakon koji bi trebalo primijeniti nije suglasan s Ustavom, zastat će s postupkom i zatražiti da Vrhovni sud Republike Hrvatske podnese Ustavnom sudu zahtjev za ocjenu ustavnosti zakona. (2) Ako sud u postupku nađe da drugi propis koji bi trebalo primijeniti nije suglasan s Ustavom, odnosno da nije suglasan zakonu, taj propis neće primijeniti, o čemu će izvijestiti Vrhovni sud Republike Hrvatske.”

Iz dosadašnje prakse Ustavnog suda razvidno je da on nije smatrao kako je Ustavni zakon koji je danas na snazi unio bitne novine u taj institut, osim što je krug kvalificiranih pokretača postupka ocjene ustavnosti pravnih normi proširio, uz Vrhovni sud, i na sve druge sudove. I dalje je ostao na stajalištu da u postupku ocjene ustavnosti zakona Ustavni zakon nije izjednačio suca s tijelima državne i javne vlasti kao kvalificiranim pokretačima tog postupka. Riječ je o ekskludiranju suca, kao osobnog nositelja sudačke funkcije u sudovima u smislu članka 118. stavka 1. Ustava, samo iz kategorije kvalificiranih pokretača postupka za ocjenu ustavnosti pravne norme pred Ustavnim sudom. Time nikada nije bila dovedena u pitanje ovlast suca da osporava ustavnost zakona i drugih propisa pred Ustavnim sudom na temelju članka 38. stavka 1. Ustavnog zakona niti njegova ovlast da u konkretnom sudskom postupku odlučuje o svim pitanjima koja su inherentna funkciji suđenja.”

Hm… Iz ovog tumačenja Ustavnog suda sudac koji vodi postupak = sud osim u slučaju kad se obraća Ustavnom sudu. Pri tome se Ustavni sud ne poziva na neku odredbu Ustava ili drugih zakona nego na odredbu starog Ustavnog zakona o Ustavnom sudu RH prema kojem sud treba umjesto izravno od Ustavnog suda zatražiti neizravno od Vrhovnog suda da podnese zahtjev Ustavnom sudu. Zanimljivo. Pa se tu oslanjaju na kriterij “institucionalnosti” koji navodno proizlazi iz članka 35. Ustavnog zakona. Ali čak niti u tom starom zakonu ne piše da “predsjednik” suda upućuje zahtjev Vrhovnom sudu niti da “predsjednik” Vrhovnog suda upućuje zahtjev Ustavnom sudu.

Također, “petina zastupnika” ili “radno tijelo Hrvatskog sabora” nisu baš “institucije”. To se doduše pravda činjenicom “da je Hrvatski sabor isključivi donositelj zakona i stoga ne može biti u položaju osporavatelja njihove ustavnosti”. Opet zanimljivo, u Ustavnom zakonu iz 91. godine na čiji se “pravni slijed pozivaju” i Sabor RH je mogao biti podnositelj zahtjeva. A ako danas petina saborskih zastupnika može podnijeti zahtjev Ustavnom sudu tada to pouzdano može i cijeli Sabor. Samo se dogovore da potpiše petina. Ili radno tijelo.

Jesu li previdjeli da je Vlada RH bila je ta koja je svojom uredbom izmijenila ZFPPN i unijela u njegov tekst neke odredbe dvojbene ustavnosti (ne sve naravno)? Kako je Sabor “isključivi donositelj zakona” ako ga naknadno bez Sabora prekrajaju i neke druge instance? I može li Sabor samo izmjenom zakona (koju naravno može provesti ukoliko ocijeni da je neki zakon neustavan) retroaktivno poništiti i učinke takve ukinute zakonske odredbe (omogućavanjem zahtjeva za ponavljanje sudskog postupka)? Čak i ukoliko spornu zakonsku odredbu Ustavni sud nije sa svoje strane označio kao neustavnu? Bio sam uvjeren da je takvo retroaktivno poništavanje u isključivoj domeni Ustavnog suda, ali možda se varam.

Pa vratimo se na već citirane odredbe aktualnog Ustavnog zakona da to još malo pretresemo.

“Zahtjev kojim se pokreće postupak pred Ustavnim sudom mogu podnijeti: …

Vrhovni sud Republike Hrvatske ili drugi sud, ako pitanje ustavnosti i zakonitosti nastane u postupku vođenim pred tim sudom

“Ako sud u postupku utvrdi da zakon koji bi trebao primijeniti, odnosno pojedina njegova odredba nisu suglasni s Ustavom, zastat će s postupkom i podnijeti Ustavnom sudu zahtjev za ocjenu suglasnosti zakona, odnosno pojedine njegove odredbe s Ustavom.”

Tko je “sud u postupku”? Tko “utvrđuje” nesuglasnost s Ustavom? Tko “zastaje s postupkom”? Tko “podnosi zahtjev”?

Ako i ne znate odgovore na ta pitanja sigurno vam se čini da bi onaj tko “vodi postupak”, “utvrđuje nesuglasnost”, “zastaje s postupkom” i “podnosi zahtjev” nekako trebao biti isti institut odnosno osoba. A ako pregledate cijeli Ustavni zakon, Ustav, Zakon o sudovima, Sudski poslovnik i Zakon o parničnom postupku nećete naći čvrste argumente da tomu nije tako.

Krenimo od Ustava Republike Hrvatske.

Članak 121.

Sudačka dužnost povjerava se osobno sucima.

U suđenju sudjeluju suci porotnici i sudski savjetnici, u skladu sa zakonom.

Reklo bi se da je sud koji vodi postupak (tj. “sudi”) predstavljen odnosno zastupan u osobi samog suca. Ni Ustavni sud to ne osporava. Kad pogledate sudska rješenja koja u postupcima donose razni sudovi vidjet ćete da počinju ovakvim nekakvim formulacijama:

“Trgovački sud u Zagrebu po sucu tog suda <ime i prezime suca> u postupku… riješio je…”

U tekstu sudskih rješenja pronaći ćete fraze poput “tijekom postupka pred sudom“, “sud je utvrdio”, “sud je riješio” i sl. iako je to sve činio samo jedan od mnogih sudaca tog suda. Sudac koji vodi postupak rješenje osobno potpisuje, a uvijek ga pečatira pečatom suda (npr. pečatom Trgovačkog suda u Zagrebu, a ne nekim “osobnim” pečatom). U postupanju u postupku i za stranke u postupku očito je sudac = sud. To će reći i da kad sud “treba zastati s postupkom” to čini rješenjem suca koji vodi postupak.

A obzirom da se kao stranka u sudskom postupku može naći i Predsjednik RH ili Vlada RH nekako se čini da sudac pojedinac može nastupati kao sud čak i prema instituciji državne vlasti (iako tu sad sigurno ima neka “kvaka” da to nije nastupanje prema predsjedniku i vladi kao “institucijama”).

Što je sa Zakon o sudovima? Upravo taj zakon čini još čudnijim zahtjev da predsjednik suda mora potpisati zahtjeve upućene Ustavnom sudu. Evo zašto.

III. UNUTARNJE USTROJSTVO SUDOVA

1. Sudska uprava

Članak 29.

Poslovi sudske uprave obuhvaćaju:

1. osiguranje uvjeta za pravilan rad i poslovanje suda,

2. skrb o urednom i pravodobnom obavljanju poslova u sudu,

3. poslove pozivanja i raspoređivanja sudaca porotnika,

4. poslove u svezi sa stalnim sudskim tumačima, vještacima i procjeniteljima,

5. poslove osiguranja podrške svjedocima i žrtvama u sudskim postupcima,

6. postupanje po zahtjevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku,

7. poslove ovjere isprava namijenjenih uporabi u inozemstvu,

8. poslove u svezi s međunarodnom pravnom pomoći i pravosudnom suradnjom,

9. poslove u svezi s predstavkama stranaka na rad suda,

10. poslove vezane uz funkcioniranje informatičkog sustava,

11. poslove financijsko-materijalnog poslovanja suda,

12. poslove praćenja naplate sudskih pristojbi,

13. stručne poslove u svezi s ostvarivanjem prava i dužnosti službenika i namještenika u sudu,

14. skrb o stručnom usavršavanju sudaca, sudskih savjetnika, sudačkih vježbenika i drugih službenika i namještenika u sudu,

15. poslove upravljanja sudskom zgradom i nekretninama koje su dodijeljene sudu na korištenje,

16. poslove vođenja statistike i analize upravljačkih izvješća o radu sudaca i suda,

17. davanje obavijesti o radu suda i druge poslove propisane zakonom i Sudskim poslovnikom.

1.1. Predsjednik suda

Članak 30.

(1) Predsjednik suda je sudac koji uz sudačku dužnost obavlja i poslove sudske uprave sukladno zakonu i Sudskom poslovniku.

(2) U sudovima s više od 20 sudaca predsjednik suda može obavljati samo poslove sudske uprave.

(3) Predsjednika suda u slučaju spriječenosti ili odsutnosti u obavljanju poslova sudske uprave zamjenjuje sudac određen godišnjim rasporedom poslova (zamjenik predsjednika suda).

(4) Predsjedniku suda u poslovima sudske uprave pomažu zamjenik, ravnatelj sudske uprave, predsjednici odjela, tajnik suda ili službenik kojeg odredi predsjednik suda.

(5) Predsjednik neposredno višeg suda je više tijelo sudske uprave. Najviše tijelo sudske uprave je predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

Članak 31.

(1) Predsjednik suda u obavljanju poslova sudske uprave donosi upravne i druge akte, izdaje naredbe i daje upute u okviru svojih ovlasti.

(2) Predsjednik suda skrbi za pravilne odnose i postupanje sudaca i drugih zaposlenika suda prema strankama, državnim tijelima i drugim pravnim osobama te za pravilne odnose među zaposlenicima suda.

Ukratko:

  • U popisu zadataka sudske uprave u članku 29. nisu navedeni odnosi suda s drugim institucijama pa ni s Ustavnim sudom.
  • U velikim sudovima predsjednik suda čak niti ne vrši sudačku dužnost (pa ne može ni voditi postupak ni utvrđivati neustavnost ni zastajati s postupkom).
  • Prema članku 31. stavku 2. predsjednik suda “skrbi za pravilne odnose i postupanje sudaca” prema strankama, ali i državnim tijelima. Pa ako je sudac taj koji postupa prema državnom tijelu tada iz tumačenja Ustavnog suda ispada da Ustavni sud nije državno tijelo. Odnosno, ako bi predsjednik suda u svojoj “skrbi” morao potpisati zahtjev Ustavnom sudu onda bi tako trebao potpisom “skrbiti” i “prema strankama” u svakom sudskom rješenju, a to ipak ne radi.

Čini mi se da se Ustavni sud prilično “oznojio” objašnjavajući zašto sudac Kolakušić nije mogao podnijeti zahtjev Ustavnom sudu u ime Trgovačkog suda u Zagrebu.

Ugrožena pravna sigurnost… Gdje sam to čuo?

Evo što još kaže Ustavni sud u svojem rješenju:

“9.3. U slučajevima u kojima nisu bile ispunjene pretpostavke propisane člankom 37. Ustavnog zakona, Ustavni sud zauzeo je stajalište da te podneske neće odbacivati, nego će ih smatrati prijedlogom za pokretanje postupka u smislu članka 38. stavka 1. Ustavnog zakona. Riječ je o praksi Ustavnog suda koja je primijenjena, primjerice, u rješenju broj: U-I-2385/2011 od 5. ožujka 2013. (“Narodne novine” broj: 32/13.), u rješenjima broj: U-I-3733/2004 i dr. od 13. siječnja 2009., broj: U-I-3467/2003 od 28. rujna 2010., broj: U-II-4403/2008 od 27. listopada 2010., i dr. (www.usud.hr).

U slučajevima kad se nije moglo smatrati da zahtjev podnosi sud, uobičajena je formulacija u odlukama i rješenjima Ustavnog suda glasila (na primjeru rješenja broj: U-II-2160/2008 od 29. svibnja 2012.):

“1. Miroslav Rist, sudac Općinskog suda u Krku (u daljnjem tekstu: predlagatelj) podnio je prijedlog za ocjenu suglasnosti s Ustavom i zakonom …”

Ta dugogodišnja, ustaljena i jednoobrazna ustavnosudska praksa ima se smatrati “pravom” (law) u smislu u kojem relevantnost sudske prakse tumači ESLJP (v., primjerice, predmet Brezovec protiv Hrvatske, presuda, 29. ožujka 2011., zahtjev br. 13488/07, § 60.), ali i Ustavni sud (v., primjerice, odluku broj: U-I-448/2009 i dr. od 19. srpnja 2012., “Narodne novine” broj 91/12., § 12.1.).

Prethodna su utvrđenja važna jer razlikovanje “zahtjeva” i “prijedloga” može imati konkretne posljedice na prava stranaka u sudskim postupcima. Naime, samo kad je riječ o zahtjevu iz članka 37. u vezi s člancima 35. alinejom 5. i 39., ali ne i o prijedlogu iz članka 38. stavka 1. Ustavnog zakona, nadležni sud ima pravnu osnovu za zastajanje s konkretnim sudskim postupkom.

9.4. Zbog malog broja podnesenih zahtjeva i zbog nepostojanja konkretnih sudskih odluka o zastajanju s postupkom na temelju članka 37. stavka 1. Ustavnog zakona, do sada nije postojala potreba takvu dugogodišnju, ustaljenu i jednoobraznu ustavnosudsku praksu preispitivati kad je riječ o sudovima u smislu članka 35. alineje 5. Ustavnog zakona.

Ustavni sud u tom smislu prihvaća ustaljeno stajalište ESLJP-a, izraženo u predmetu Micallef protiv Malte (presuda, veliko vijeće, 15. listopada 2009., zahtjev br. 17056/06, § 81.) da “zbog interesa pravne sigurnosti, predvidljivosti i jednakosti pred zakonom Sud ne bi smio odstupiti, bez dobrog razloga, od svoje prakse koja je stvorena u prijašnjim slučajevima“, ali i stajalište da bi “propust Suda da održava dinamičan i evolutivan pristup mogao … dovesti do kočenja reforme ili napretka” (v., primjerice, i predmet Vilho Eskelinen i drugi protiv Finske, presuda, veliko vijeće, 19. travnja 2007., zahtjev br. 63235/00, § 56.; v., mutatis mutandis, i Mamatkulov i Askarov protiv Turske, presuda, veliko vijeće, 4. veljače 2005., zahtjev br. 46827/99 i 46951/99, § 121.).

S obzirom da u predmetu koji razmatra u ovom ustavnosudskom postupku ne postoji rizik da bi dosadašnja praksa Ustavnog suda bila kočnica “reformi ili napretku”, u ovom predmetu prednost se mora dati interesima pravne izvjesnosti, predvidljivosti i jednakosti pred zakonom i u tom smislu poštovati dosadašnju praksu Ustavnog suda.

Zaključno, postojeća praksa Ustavnog suda i dalje se ima smatrati “pravom” (v. točku 9.3. obrazloženja ove odluke), koje obvezuje i sam Ustavni sud.”

Dakle, ne samo što Ustavni sud zahtjeve sudaca za ocjenu suglasnosti s Ustavom iz razloga što ih nije potpisao predsjednik suda pretvara u prijedloge, nego to izgleda čini redovito i dosljedno pa obrazlaže da je stvorena “ustaljena praksa”. Dobro… Ali zašto onda u točki 4. tog istog obrazloženja Ustavni sud kaže:

“S druge strane, Ustavni sud uvažava činjenicu da je Ustavni zakon prepustio ustavnosudskoj praksi bližu razradu članka 37. stavka 1. Ustavnog zakona u svjetlu zahtjeva koje postavlja vladavina prava, najviša vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske (članak 3. Ustava). Uvažava i činjenicu da su sudovi od 1991. do danas rijetko podnosili zahtjeve Ustavnom sudu za ocjenu ustavnosti zakona na temelju članka 37. stavka 1. Ustavnog zakona odnosno članka 14. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (“Narodne novine” broj 13/91.; u daljnjem tekstu: Ustavni zakon/91), a kada su ih i podnijeli, Ustavnom sudu nisu dostavljali posebna rješenja o zastajanju s postupkom. U dosadašnjoj praksi nije zabilježeno ni osporavanje takvih rješenja pred Ustavnim sudom. Ne postoji, dakle, ni izgrađena praksa Ustavnog suda u tom pitanju.

Kako se “rijetko podnošeni zahtjevi” i “ne postojanje izgrađene prakse” odjednom transformiraju u “ustaljenu praksu” čija bi izmjena dovela do ugrožavanja “interesa pravne sigurnosti, predvidljivosti i jednakosti pred zakonom”? Možda nije “razvidno” meni (ustavnopravnom tutleku), ali Ustavnom sudu čini se je.

Ono što mi nije drago je što Ustavni sud dosta jednostrano naglašava kako “razlikovanje ‘zahtjeva’ i ‘prijedloga’ može imati konkretne posljedice na prava stranaka u sudskim postupcima” (pri čemu naravno pravda svoju “praksu” pretvaranja “zahtjeva” u “prijedloge”).

Jesu li pomislili i na one vjerovnike koji su neustavno preglasani u predstečajnoj nagodbi, pa se prilika da se to spriječi ili popravi brzim djelovanjem Ustavnog suda po zahtjevu, pretvara u potencijalno čekanje od godinu dana na djelovanje Ustavnog suda po prijedlogu u kojem vremenu ih efekti loše nagodbe mogu “pokopati”? I tijekom kojeg može isteći čak i zakonski rok od godine dana od prestanka važenja zakonske odredbe čiju se ustavnost zahtjevom osporava? Recimo, neke kritične izmjene ZFPPN-a oko povezanih društava donesene su 29. lipnja 2013. godine, a prijedlog suca Kolakušića je podnesen Ustavnom sudu mjesec dana kasnije – 29. srpnja 2013. godine – dakle sve je moguće…

No ono što me stvarno baca u očaj je što ne mogu nikako naći gdje u Ustavnom zakonu točno piše da “samo kad je riječ o zahtjevu iz članka 37. (…) nadležni sud ima pravnu osnovu za zastajanje s konkretnim sudskim postupkom”?!?

Meni se čini da prema članku 31. stavku 1. Ustavnog zakona “nadležni sud ima pravnu osnovu za zastajanje s konkretnim sudskim postupkom” samo onda kada “u postupku utvrdi da zakon koji bi trebao primijeniti, odnosno pojedina njegova odredba nisu suglasni s Ustavom“. Zahtjev za ocjenu suglasnosti s Ustavom nije pravna osnova u toj odredbi. Naprotiv, zahtjev je pravna posljedica iste pravne osnove na kojoj se temelji i obveza nadležnog suda da zastane s konkretnim postupkom.

Drugi “krunski” argument Ustavnog suda

Ali, tvrdi Ustavni sud da nije nedostatak potpisa predsjednika Trgovačkog suda u Zagrebu jedini razlog što se podnesak suca Kolakušića ne može okarakterizirati kao “zahtjev”. Tako kažu:

“11. Dosadašnja praksa Ustavnog suda pokazuje da u predmetima u kojima je bilo utvrđeno da je zahtjev podnio sud u smislu članka 37. Ustavnog zakona, ali se taj zahtjev odnosio na odredbe zakona ili drugog propisa koje nisu bile primijenjene u postupku vođenim pred tim sudom, Ustavni sud također je utvrđivao da nisu ispunjene pretpostavke iz članka 37. i da se podnesak smatra prijedlogom u smislu članka 38. stavka 1. Ustavnog zakona. Tako je, primjerice, u odluci broj: U-II-1665/2005 od 7. veljače 2007. (“Narodne novine” broj 29/07.) utvrdio:

“Na temelju članka 35. alineje 5. i članka 37. stavka 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (‘Narodne novine’, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), te zaključka sa sjednice predsjednika trgovačkih sudova održane u Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske 25. veljače 2005. godine, Trgovački sud u Splitu, uz potporu svih trgovačkih sudova u Republici Hrvatskoj (u daljnjem tekstu: predlagatelji) podnio je ovom Sudu zahtjev za ocjenu suglasnosti s Ustavom i zakonom Pravilnika o dopuni Pravilnika o sadržaju obrasca zahtjeva radnika za ostvarivanje prava u slučaju stečaja poslodavca (‘Narodne novine’, broj 125/04., u daljnjem tekstu: Pravilnik).  Iz dokumentacije koja je uz ‘zahtjev’ dostavljena Ustavnom sudu ne proizlazi da je pitanje ustavnosti i zakonitosti osporenog Pravilnika nastalo u postupku pred trgovačkim sudovima, stoga, u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke propisane odredbama članka 35. alineje 5. i članka 37. stavka 2. Ustavnog zakona koje moraju biti ispunjene za podnošenje zahtjeva za ocjenu suglasnosti drugog propisa s Ustavom i zakonom. Stoga Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju podnesen prijedlog za ocjenu suglasnosti drugog propisa s Ustavom i zakonom.”

11.1. Ustavni zakon nalaže da pitanje ustavnosti mora nastati “u postupku vođenim pred tim sudom” (članak 35. stavak 5.). To znači da se u zahtjevu mora naznačiti u vezi s kojim se konkretnim postupkom koji se pred sudom vodi pojavilo pitanje ustavnosti određenog zakona odnosno pojedine njegove odredbe. Zahtjevom je dopušteno osporavati ustavnost samo onih odredaba zakona koje treba primijeniti u tom sudskom predmetu, a ne bilo koje odredbe bilo kojeg zakona, što jasno proizlazi iz prve rečenice članka 37. stavka 1. Ustavnog zakona (“Ako sud u postupku utvrdi da zakon koji bi trebao primijeniti, odnosno pojedina njegova odredba …”). Konačno, tvrdnje o neustavnosti zakonskih odredaba potrebno je obrazložiti na konkretnom predmetu na koji bi se one trebale primijeniti, jer je u primjeni članka 37. stavka 1. Ustavnog zakona riječ o specifičnoj konkretnoj kontroli ustavnosti pravnih normi.

11.2. Podnesak koji je uredujući sudac pojedinac podnio Ustavnom sudu ne poštuje navedena pravila. Uredujući sudac pojedinac u svom je podnesku općenito osporio suglasnost s Ustavom pojedinih odredaba ZFPPN-a, ali ih ni na koji način nije povezao s činjenicama i okolnostima konkretnog predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu broj: Stpn-7/13 u kojem je zastao s postupkom niti je obrazložio razloge zbog kojih smatra da u tom predmetu odredbe ZFPPN-a proizvode učinke koji nisu u suglasnosti s Ustavom.

Stoga se i po toj osnovi podnesak uredujućeg suca pojedinca ima smatrati prijedlogom za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti ZFPPN-a s Ustavom u smislu članka 38. stavka 1. Ustavnog zakona.”

Da vidimo…

Na 2. stranici podneska suca Kolakušića Ustavnom sudu od 29. srpnja 2013. godine stoji:

“Trgovački sud u Zagrebu po sucu toga suda Mislavu Kolakušiću odlukom Stpn-7/13 od 22. srpnja 2013. zastao je s postupanjem u predmetu predstečajne nagodbe, te sukladno odredbi članka 37. stavak 1. i članka 35. Ustavnog zakona, podnosi ovaj Zahtjev.”

Ustavni sud u točki II. svog rješenja kaže:

“II. Ukida se rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu broj: 66. Stpn-7/13 od 22. srpnja 2013. o zastajanju s postupkom u predmetu broj: Stpn-7/13 te se nalaže njegovo bezodložno nastavljanje.”

Čini se da je Ustavni sud ukinuo zastajanje baš po istom predmetu koji je u zahtjevu naveo i sudac Kolakušić. Je li po tome u zahtjevu naznačen konkretan postupak? Ili nije? “Formalnopravno” gledajući?

Da vidimo još…

Na stranicama 16. do 21. podneska suca Kolakušića Ustavnom sudu, a nakon što su detaljno opisane sporne odredbe ZFPPN-a prije toga, opisani su “slučaj A” i “slučaj B” s učinkom spornih odredbi u praksi. Na stranici 20. podneska (vezano uz jedan drugi predmet) stoji:

“Sud je rješenjem odbio prijedlog za sklapanje takve nagodbe, te se isti smatrao nedopuštenim. jer je temeljem odredbe članka 321. stavak 4. ZPP-a, utvrdio da su dužnik i povezana društva podnošenjem i priznavanjem nevjerodostojnih tražbina temeljem „dokumenata nazvanih jamstva i uvjetna jamstava“ u postupku za sklapanje predstečajne nagodbe te glasanjem o prihvaćanju financijskog plana restrukturiranja, raspolagali pravima koja im po Zakonu ne pripadaju te djelovala suprotno smislu Zakona, osobito odredbe 22. ZFPN-a te protivno javnom moralu građana Republike Hrvatske, a sve temeljem odredbi članka 3. stavak 2. ZPP-a kojom je određeno je da Sud neće uvažiti raspolaganja stranaka koja su u suprotnosti s prisilnim propisima i propisima javnog morala.

Sud je smatrao da je prijedlog trebalo odbiti radi rečenih nezakonitosti te da se radi o izoliranom slučaju, međutim postupajući u drugim predmetima uočen je obrazac zloupotrebe pojedinih odredbi ZFPN-a i instituta predstečajne nagodbe u cijelosti, te je sud smatrao da je dužan donijeti rješenje o zastoju s postupkom te podnijeti zahtjev Ustavnom sudu za ocjenu ustavnosti.

Svi dokumenti iz kojih su utvrđene ranije navedene činjenice dostavljaju se u prilogu zahtjeva-prijedloga, jer se radi o javno dostupnim podacima putem FINE, čime se ostvaruje načelo transparentnosti postupka predstečajne nagodbe. Odluka Trgovačkog suda u Zagrebu o odbijanju prijedloga dostavlja se samo uz Zahtjev, a ne i uz prijedlog, jer ista nije javno objavljena.”

Na stranici 22. podneska navedeni su sljedeći prilozi:

4. Odluka Trgovačkog suda u Zagrebu Stpn-59/13 od 16. srpnja 2013., ista se prilaže isključivo uz Zahtjev za ocjenu ustavnosti te nije prilog uz Prijedlog za ocjenu ustavnosti

5. Prijedlog za otvaranje postupka predstečajne nagodbe od 30. studenoga 2012.

6. Izvješće neovisnog revizora od 30. studenoga 2012.

7. Prijava potraživanja od 14. veljače 2013.

8. Prijava potraživanja od 12. veljače 2013.

9. Prijava potraživanja od 4. veljače 2013.

10. Prijava potraživanja od 7. veljače 2013.

11. Prijava potraživanja od 12. veljače 2013.

12. Prijava potraživanja od 12. veljače 2013.

13. Prijedlog za pokretanje postupka predstečajne nagodbe od 14. studenoga 2012.

14. Izvješće neovisnog revizora od 18. prosinca 2012.

15. Rješenje o utvrđenim tražbinama od 4. ožujka 2013.

16. Prijava potraživanja od 30. siječnja 2013.

17. Prijava potraživanja od 29. siječnja 2013.

18. Prijava potraživanja od 29. siječnja 2013.

19. Prijava potraživanja od 29. siječnja 2013.

20. Prijava potraživanja od 29. siječnja 2013.

21. Prijava potraživanja od 30. siječnja 2013.

22. Tablica sa popisom vjerovnika koji imaju pravo glasa.

Obzirom da prilozi nisu nisu objavljeni uz podnesak ne mogu biti apsolutno siguran, ali prema datumima dokumenata i mojem ranijem istraživanju predstečajnih nagodbi nagađam da se prilozi 4. do 12. odnose na predstečajnu nagodbu za Industrogradnja grupa d.d., a 13. do 22. na predstečajnu nagodbu za Dalekovod d.d. Gotovo bih se kladio da je negdje na njima notica da se radi o “slučaju A” i “slučaju B” iz zahtjeva.

Dakle u podnesku su navedeni i uz njega priloženi dokumenti:

  • U kojima se vidi da se odnose na postupke predstečajne nagodbe za Industrogradnja grupa d.d. i Dalekovod d.d. (tj. predmet naveden na 2. stranici podneska) na koje se primjenjuju odredbe ZFPPN-a, a koji su vođeni ili se vode pred istim sucem Trgovačkog suda u Zagrebu koji i podnosi zahtjev za ocjenu sukladnosti ZFPPN-a s Ustavom.
  • U kojima se nalaze dokazi o prijavljivanju i utvrđivanju tražbina temeljem primjene odredbi ZFPPN-a koje taj sudac smatra neustavnim te sudjelovanju tih tražbina u glasovanju o predstečajnoj nagodbi.
  • U kojima se vidi da u postupku predstečajne nagodbe kao stranke/vjerovnici sudjeluju i FINA i Ministarstvo financija iako ih ZFPPN određuje kao prvostupanjsko i drugostupanjsko tijelo u vođenju postupka utvrđivanja tražbina i usvajanja plana restrukturiranja.

Stvarno se to treba gledati iz neke posebne perspektive da bi se ustvrdilo da je “uredujući sudac pojedinac u svom (…) podnesku općenito osporio suglasnost s Ustavom pojedinih odredaba ZFPPN-a, ali ih ni na koji način nije povezao s činjenicama i okolnostima konkretnog predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu broj: Stpn-7/13 u kojem je zastao s postupkom niti je obrazložio razloge zbog kojih smatra da u tom predmetu odredbe ZFPPN-a proizvode učinke koji nisu u suglasnosti s Ustavom.”

Sve u svemu…

Podnesak suca Kolakušića Ustavnom sudu nije “zahtjev”:

  • jer na njemu nema jednog potpisa koji bi tamo trebao biti po slobodnom tumačenju Ustavnog suda koje se pretvorilo u pravo (“law”) dosljednom primjenom u praksi – naravno od strane samog Ustavnog suda, i
  • jer je navodno nemoguće u priloženoj dokumentaciji iz konkretnog postupka predstečajne nagodbe za Dalekovod d.d. prepoznati da se radi o postupku koji se vodi pred sudom koji je podnio zahtjev iako se na to u tekstu zahtjeva upućuje i iako se u svom rješenju i obrazloženju Ustavni sud na te činjenice poziva.

Posljedično, zbog toga što podnesak suca nije uvažen kao “zahtjev”, zastajanje sa sudskim postupkom za Dalekovod d.d. navodno nije bilo dozvoljeno prema članku 37. stavku 1. Ustavnog zakona.

Doduše, kad se “s lijeva na desno” pročita ta odredba vidi se da i do zastajanja sa sudskim postupkom i “zahtjeva” Ustavnom sudu dolazi isključivo na temelju toga što je sud koji vodi sudski postupak posumnjao u ustavnost odredbi zakona koji u postupku primjenjuje. Zastajanje ne ovisi o zahtjevu niti zahtjev o zastajanju.

Na kraju “balade” obrazloženja stoji:

“16. Sukladno ovom rješenju, u predmetu broj: U-I-4175/2013 Ustavni sud odlučivat će o osnovanosti prijedloga za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti ZFPPN-a s Ustavom u smislu članka 38. stavka 1. Ustavnog zakona.”

Recimo da me ne preplavljuje optimizam.

Dragi vjerovnici predstečajne nagodbe, ukoliko vam je ostala još koja svijeća, vratite se kući preko Kamenitih vrata i zapalite je tamo. I ako vas nije previše sram, ispružite dlan na “Trgu” dok čekate tramvaj. Možda vam neki dužnik raspoložen razvojem situacije tutne koju kunu. Ili dionicu.

Oglasi

2 thoughts on “Pravda je slijepa

  1. Poštovani,

    zahvaljujem Vam se na komentarima vezano za ZFPPN i nedavnu odluku ustavnog suda (nije mi primjereno stavljati veliko slovo na ime te ustanove).

    Ne znam koje ste struke, ali ja kao pravnik s prilično bogatim iskustvom u radu s poduzetnicima mogu potpisati svaku Vašu riječ iz tih komentara (o ZFPPN ste sve rekli i tu se nema što dodati). Eto, barem da znate da je netko to pročitao od početka do kraja.

    No, htio bih nešto dodati u vezi komentara odluke ustavnog suda.

    Nakon što sam pročitao odluku ustavnog suda ostao sam bez riječi. Ja se u svom poslu nagledam svakavih stvari, ali kad vidim da ovako nešto napišu i potpišu suci ustavnog suda (bez izdvojenih mišljenja), koji bi trebali biti vrhunac prava i pravde u ovoj državi, onda se upitam da li bavljenje pravom uopće ima smisla kad oni od kojih očekujemo bezrezervnu obranu naših ustavnih prava donose odluke prema tome kako vjetar puše.

    Još više od same odluke ustavnog suda razočarala me je apatija među pravnicima i potpuni izostanak reakcije na odluku suda.

    Na Vaš blog sam naišao pokušavajući pronaći reakciju HOK-a, Udruge sudaca, profesora ustavnog prava, barem jedne udruge za zaštitu građanskih prava ili bilo koga kojem je ovakva odluka podigla kosu na glavi. U moru novinarskih hvalospjeva ustavnom sudu (btw. ako sam dobro čuo EPH je u predstečaju, mislim 600 mil. kuna dugovanja i nije im na kraj pameti pisati protiv ZFPPN) koji spašava jadne radnike od onog “prokletnika” Kolakušića koji im je otjerao firmu u propast osim ovog bloga nema niti jedne negativne reakcije, a to je ono što me zaista čini nesretnim.

    Toliko smo nisko pali da nam je sasvim svejedno.

    Nadam se da mi nećete zamjeriti ako dopunim Vaš komentar nekim (po meni) još spornijim dijelovima sudske odluke, ali moram negdje olakšati dušu, pa makar vikanjem u rupu: “u cara Trajana kozje uši”.

    Naime, predmetna odluka ustavnog suda donesena je postupajući po “prethodnim prigovorima Dalekovoda d.d. Zagreb, koji zastupaju odvjetnici Odvjetničkog društva Madirazza & partneri Zagreb”.

    Ili nije?

    “Dana 29. srpnja 2013. Dalekovod, dioničko društvo za inženjering, proizvodnju i izgradnju, Zagreb (u daljnjem tekstu: Dalekovod d.d. Zagreb) podnio je Ustavnom sudu podnesak nazvan “ustavna tužba”.

    Nikakav prigovor u predmetu broj: U-I-4175/2013 Dalekovod d.d. nije podnio. Podnio je ustavnu tužbu.

    Dalekovod d.d. zastupaju odvjetnici. Valjda znaju što pišu, kome, zašto i u vezi čega, pa nisu to pravni laici. Ta ustavna tužba dobija svoj broj, otvara se predmet i o njoj treba odlučiti. S obzirom da je podnesena protiv rješenja Trgovačkog suda kojim se zastaje s postupkom (dakle, ne radi se o odluci kojom se konačno odlučuje o pravima i obvezama) svakom s pola mozga i poznavanjem dosadašnje prakse ustavnog suda jasno je što slijedi – odbačaj ustavne tužbe.

    Svima osim ustavnom sudu.

    Naime, “Primjenjujući navedena pravila na konkretan slučaj, Ustavni sud utvrdio je da se podnesak Dalekovoda d.d. Zagreb nazvan “ustavna tužba” u određenim dijelovima može smatrati prethodnim prigovorima na podnesak suda u predmetu broj: U-I-4175/2013 u smislu članka 37. stavka 1. Ustavnog zakona .”

    Stvarno?

    Slijedeći tu analogiju ja podnosim npr. tužbu zbog smetanja posjeda nekom općinskom sudu, on je zaprima pod brojem npr. P-123/13, ali umjesto da napravi s tužbom ono što po zakonu treba, sud zaključuje da se dijelovi tužbe mogu smatrati žalbom protiv presude u predmetu tog suda npr. K-568/12 . Da li to ikome osim ustavnom sudu ima smisla?

    Imam dovoljno prakse s ustavnim sudom da znam koliko je mala šansa da tamo netko uopće pročita ono što ste napisali prije nego napiše rješenje o odbačaju. Tako da situacija da netko ide toliko daleko da jasno označenu ustavnu tužbu (u neviđeno kratkom roku) pretvori u podnesak s prigovorima u sasvim drugom sudskom predmetu nije viđena u povijesti hrvatskog pravosuđa.

    Ali dobro, nek im bude, rasprave radi prihvatit ću stav da su odvjetnici Dalekovoda prema mišljenju suda pravno neuki i da im treba pomoć jer su pogrešno nazvali svoj podnesak, pogrešno su ga napisali na obrascu ustavne tužbe, slučajno su priložiti isprave koje se prilažu ustavnoj tužbi i omaškom ga nisu poslali na broj predmeta pod kojim se vodi prijedlog za ocjene suglasnosti zakona s ustavom.

    Sud taj podnesak Dalekovoda d.d. smatra “prethodnim prigovorom u smislu čl. 37. st. 1. Ustavnog zakona”.

    Čl. 37. st. 1. Ustavnog zakona ne poznaje pojam “prethodnog prigovora” (štovište, nema ga u cijelom zakonu).

    Čl. 37. st. 1. u ovom slučaju je ionako neprimjenjiv jer ustavni sud tvrdi da “sud u postupku” ne može podnijeti zahtjev za ocjenu suglasnosti, već to može samo predsjednik suda kad “u postupku” utvrdi da treba primijeniti odredbu zakona koja nije suglasna s Ustavom (šala, šala).

    Stoga ostaje potpuno nepoznato kojim se imaginarnim propisima vodi ustavni sud kad postupa po tom “prethodnom prigovoru”.

    Ustavni sud još nije donio odluku niti što će napraviti s prijedlogom, a već je prije pokretanja postupka odlučio o “prethodnom prigovoru” u postupku kojeg još nema.

    Ali dobro, nek im bude, rasprave radi uzet ću da se može se izjaviti “prethodni prigovor” u obliku ustavne tužbe na “prijedlog za ocjenu suglasnosti” u predmetu u kojem ustavni sud još nije niti odlučio da li će provesti postupak.

    No, kakvu odluku donosi sud vezano za sve te divne mentalne konstrukcije?

    “Ukida se rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu broj: 66. Stpn-7/13 od 22. srpnja 2013. o zastajanju s postupkom u predmetu broj: Stpn-7/13 te se nalaže njegovo bezodložno nastavljanje.”

    Ahm… po kojim to propisima molim lijepo? I gdje sud pronalazi takve izraze?

    Pretražujući odluku suda u pokušaju da pronađem propis koji sudu omogućuje ukidanje rješenja o zastajanju postupka naići će te na ovu divnu konstataciju:

    “Zbog razloga navedenih u točkama 9. do 11.2. obrazloženja, riješeno je kao u točkama I. i II. izreke ovog rješenja.”

    Ok. Pregledam točke 9. do 11.2. obrazloženja. Naivno. Spominju se čl. 35. do 39. Ustavnog zakona. Nigdje u njima spomena o ukidanju kakvih sudskih odluka.

    Ustavni sud, i to ne po prvi put, poput razigranog djeteta zamišlja i izmišlja propise po kojima postupa. Pravilo je: ako ih nema (ili nam se ne sviđaju), izmisli ih.

    A pravila ima, samo se prave da ih nema.

    “Ustavni sud može, do donošenja konačne odluke, privremeno obustaviti izvršenje pojedinačnih akata ili radnji koje se poduzimaju na osnovi zakona ili drugog propisa, čija se suglasnost s Ustavom, odnosno zakonom ocjenjuje, ako bi njihovim izvršenjem mogle nastupiti teške i nepopravljive posljedice.” (Čl. 45. Ustavnog zakona)

    “Do donošenja konačne odluke” označava situaciju nakon što je postupak pokrenut (vidjeti čl. 44.) a prije nego li je donesena konačna odluka suda o suglasnosti zakona s Ustavom. U ovom slučaju postupak još nije pokrenut jer sud smatra da je zahtjev suca Kolakušića prijedlog, a o prijedlogu se mora odlučiti rješenjem da bi se postupak smatrao pokrenutim.

    Sud sukladno Ustavnom zakonu u može “obustaviti izvršenje pojedinačnih akata i radnji”. Ne može “ukinuti” rješenje. Ne može naložiti “bezodložno nastavljanje”. Takav pojam ne postoji u hrvatskom pravu. Ako već ukineš rješenje, po zakonu se zna što dalje slijedi. Nema nikakvog “bezodložnog” nastavljanja, što god da to značilo.

    Unatoč sadržaju i obrazloženju odluke koju od srama ne bi potpisao niti student prve godine prava, ustavni sud se u odluci spušta na neprimjerenu razinu komunikacije i u odluci napada suca i njegov zahtjev javno ističući njegove nedostatke. Iskazivanje karaktera malog djeteta od strane najviše pravne instance u državi. Da se razumijemo, smatram da su i istupi i komentari suca Kolakušića neprimjereni i da zbog njih treba stegovno odgovarati, što će gotovo sigurno uslijediti čim se ova priča malo stiša.

    Nevjerojatno je da ustavni sud prigovara sucu Kolakušiću nepoznavanje prava, a da nije u stanju pročitati redoslijed riječi u čl. 37. st. 1. Ustavnog zakona i zaključiti da iz redoslijeda riječi proizlazi redoslijed poduzimanja radnji, pa zbog postupanja po slovu zakona ismijava suca. Takvo postupanje suda prelazi sve razumne granice.

    Ako ustavni sud “nepodnošljivom lakoćom” donosi odluke protivno Ustavu i Ustavnom zakonu, što onda očekivati od drugih sudova? Što očekivati od države u kojoj svi šutke trpe dok im se ustavni sud smije u lice, iz svoje palače obložene mramorom, opremljene talijanskim dizajnerskim namještajem i stolom za 64.000,00 kn.

    U normalnom svijetu nakon ovakve odluke došlo bi do spontanog okupljanja vila i motika na Markovom trgu koje bi podjetile uvažene suce da bi bilo moralno dati ostavku ako nisi u stanju niti pročitati ta dva omanja propisa po kojima radiš, ali kod nas je nažalost normalno upravo ono što je napravio sud. Već smo svi na to navikli.

  2. Zahvaljujem Vam na komentaru i posebno na stručnom doprinosu.

    A svakako i na energiji da tekst pročitate do kraja, obzirom na moju potrebu da neku temu kad me potakne “izmuzem” do kraja. 🙂

    Drago mi je što moj osjećaj da nešto ozbiljno ne štima u ovoj predstečajnoj priči nije samo posljedica moje pravne nestručnosti.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: