Važnije je poštovati duh nego slovo zakona

Misao iz naslova izrekla je prije dosta godina jedna starija gospođa, iskusna revizorica, tijekom sastanka na kojem smo pregledavali financijske izvještaje poduzeća za koje je radila godišnju reviziju. Možda to nije rekla baš točno tim riječima, ali siguran sam da je takav bio njihov smisao. Naravno, ta ideja nije izvorno njena (čak ni sam je tad nisam prvi put čuo), ali situacija u kojoj je izrečena, kao i sasvim konkretan učinak njenog stava na problem koji smo razmatrali, dali su toj misli odnosno ideji vrlo stvaran, životan kontekst. Vjerojatno zato i danas pamtim taj trenutak.

Zgodno mi se sad toga prisjetiti jer se u posljednje vrijeme učestalo u medijima ili u razgovorima s drugim ljudima susrećem s nekom religijskom tematikom ili pak društvenom tematikom o kojoj religija ima izražen stav. Pa iako su konteksti često sasvim različiti, uvijek se, gotovo kao po nekom pravilu, nađe netko (ili više njih) tko smatra zgodnim u svom komentaru ili argumentu citirati (ili parafrazirati) neki komadić biblijskog teksta kako bi dokazao da je njegov stav u diskusiji ispravan. I gotovo svaki put (uz časne iznimke) začudilo me koliko ti ljudi, iako znaju riječi, uopće ne razumiju njihovu poruku, njihov duh. Ipak, to ih ne sprečava da te riječi koriste kao temelj za svoj sud. Ili što je često mnogo gore, za osudu nekog drugog.

Konkretan slučaj koji me ponukao na ovaj tekst odnosi se na meni pomalo nevjerojatne reakcije “vjernika” (različitih kršćanskih religija) na riječi pape Franje o tome kako su Kristovom žrtvom otkupljeni svi ljudi (i oni koji “vjeruju” i oni koji “ne vjeruju”, odnosno da parafraziram i “dobri ateisti”). Iz tih reakcija očito je da je dijelu “vjernika” dosta sporno otkupljenje “nevjernika” pa su našli niz biblijskih citata kojima potkrepljuju svoj “pravilan” stav.

Ali najviše me osobno uznemirio primjer članka u kojem jedan poznavatelj biblijskog teksta “sjecka” segment evanđelja po Mateju kako bi dokazao svoju tezu da je milost namijenjena samo unaprijed izabranima, a ne svim ljudima. A baš naprotiv, radi se o divnom dijelu biblijskog teksta u kojem se može naći temelj ne samo samo za razumijevanje općeljudske, već i bezvremenske naravi Kristove poruke. Da ilustriram, prenijet ću u nastavku navedeni segment evanđelja po Mateju u cijelosti (Matej 25, 31-46), s potcrtanim onim dijelom teksta koji je autor članka odlučio citirati i iskoristiti u obrazloženju svoje teze o izabranima (izvor teksta  koji donosim u cijelosti je Novi zavjet u izdanju Kršćanske sadašnjosti iz 1981. godine, prijevod Bonaventura Duda i Jerko Fućak).

Posljednji sud

“Kad Sin čovječji dođe u slavi, i svi anđeli njegovi s njime, sjest će na prijestolje slave svoje. I sabrat će se pred njim svi narodi, a on će ih jedne od drugih razlučiti kao što pastir razlučuje ovce od jaraca. Postavit će ovce sebi zdesna, a jarce slijeva.”

“Tada će kralj reći onima sebi zdesna: ‘Dođite blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo, pripravljeno za vas od postanka svijeta! Jer ogladnjeh, i dadoste mi jesti; ožednjeh, i napojiste me; stranac bijah, i primiste me; gol, i zaogrnuste me; oboljeh, i pohodiste me; u tamnici bijah, i dođoste k meni.'”

“Tada će mu pravednici odgovoriti: ‘Gospodine, kada te to vidjesmo gladna i nahranismo te; ili žedna i napojismo te? Kada te vidjesmo kao stranca i primismo; ili gola i zaogrnusmo te? Kada te vidjesmo bolesna ili u tamnici i dođosmo k tebi? A kralj će im odgovoriti: Zaista, kažem vam, što god učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste!'”

“Zatim će reći i onima slijeva: ‘Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim! Jer ogladnjeh, i ne dadoste mi jesti; ožednjeh i ne dadoste mi piti; stranac bijah, i ne primiste me; gol, i ne zaogrnuste me; bolestan i u tamnici, i ne pohodiste me!'”

“Tada će mu i oni odgovoriti: ‘Gospodine, a kada te to vidjesmo gladna, ili žedna, ili stranca, ili gola, ili bolesna, ili u tamnici, i ne poslužismo te?’ Tada će im on odgovoriti: ‘Zaista, kažem vam, što god ne učiniste jednome od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste.'”

“I otići će ovi u muku vječnu, a pravednici u život vječni.”

Dakle da još jednom naglasim, samo ono što je potcrtano je u članku koji me uzrujao autor citirao, a sve ostalo je potpuno izostavio. Tako ispada da je bitni dio Kristove poruke taj da su ljudi “ovce” i “jarci”, da su podijeljeni “lijevo” i “desno”, da izabrani (?) “desni” dobivaju unaprijed pripremljeno kraljevstvo, a ostali (?) “lijevi” su prokleti i idu u oganj vječni. Hm… Što sve iz tog “lijevo” i “desno” može biti pročitano ne usudim se ni pomisliti.

Ali ako sagledamo tekst u cijelosti, ili još bolje u kontekstu cjelokupnog Novog zavjeta, njegova je poruka sasvim drugačija. Evo u nastavku nekih mojih misli.

Prema navedenom tekstu sabrat će se pred Sinom čovječjim “svi narodi”. Dakle, ne samo jedan “izabrani narod” (ili više takvih). Svi narodi. A ako se uzme u obzir da je pojam naroda povijesno vrlo često vezan i uz pojam religije, usuđujem se to razumjeti i tako da nema “izabrane religije” i da način kojim čovjek moli (ili ne moli) sam po sebi neće odrediti hoće li se naći pred Sinom čovječjim ili ne.

Međutim, u nastavku teksta ljudi ipak bivaju razdvojeni i nekima od njih se očito ne piše baš najbolje. Ali kako su to ljudi razdvojeni na “blagoslovljene” i “proklete”? Koji je kriterij? Može li čovjek sam utjecati na svoju sudbinu?

Odgovor teško da može biti izravniji. Očito je da se ne radi o nekom odabiru koji je umjesto bilo kojeg čovjeka unaprijed izvršila neka “instanca”. Očito je i da se kao osnova za “blagoslov” ili “prokletstvo” ne spominju ni religija, ni nacija, ni društveni status, ni položaj, ni spol, ni “spolna orjentacija”, ni razne druge kategorije kojima ljudi često vole obilježavati (ili čak žigosati) jedni druge. Naprotiv, sudbinu svakog čovjeka ponaosob određuju postupci prema drugim ljudima koje je vlastitom voljom provodio ili nije provodio tijekom života. Pokušat ću tu misao pažljivije obrazložiti.

Kako biti blagoslovljen?

“Jer ogladnjeh, i dadoste mi jesti; ožednjeh, i napojiste me; stranac bijah, i primiste me; gol, i zaogrnuste me; oboljeh, i pohodiste me; u tamnici bijah, i dođoste k meni.”

Govori li Krist tu doslovno o sebi?

“Tada će mu pravednici odgovoriti: ‘Gospodine, kada te to vidjesmo gladna i nahranismo te; ili žedna i napojismo te? Kada te vidjesmo kao stranca i primismo; ili gola i zaogrnusmo te? Kada te vidjesmo bolesna ili u tamnici i dođosmo k tebi? A kralj će im odgovoriti: Zaista, kažem vam, što god učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste!'”

Uvijek me gane koliko se sadržaja i biti Kristove poruke nalazi u ovom kratkom tekstu!

“Gospodine, kada te to vidjesmo…?”

Iz ovog čuđenja proizlazi da oni koji će biti blagoslovljeni kao da nisu niti svjesni da su svojim životom služili Bogu. Pa kako je to moguće? Kako netko tko ide u crkvu, hram ili drugo mjesto molitve prema svojoj religiji ne zna kad je i kako služio Boga? Ili kako je pak moguće da netko tko nije “ciljano” služio Boga ipak bude i blagoslovljen? Što se to tu poručuje?

“Zaista, kažem vam, što god učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste!”

Dakle, čovjek koji u svom životu pruža pažnju, pomoć i ljubav drugim ljudima, a posebno onima koji pate, je čovjek koji doista služi Bogu i zato biva blagoslovljen. Pomoć onima u svakojakoj oskudici (“gladni” i “žedni”), prihvaćanje onih koji nisu “naši”, koji nisu poznati, koji su drugačiji od nas (“stranci”), zaštita onih koji su slabi ili osramoćeni (“goli”), briga da oni koji su spriječeni biti ravnopravni članovi društva zbog svog zdravlja, straha, ovisnosti ili ranijih pogrešaka nikad ne budu prepušteni sami sebi (“bolesni”, “u tamnici”) – to je “živa vjera” i služenje Bogu. I sve to može činiti i čovjek koji je “vjernik” i čovjek koji je “nevjernik”. A sve to mogli su činiti i svi naraštaji prije Isusovog rođenja i biti mjereni istom mjerom. Potvrđuje se to mjerilo “činjenja dobra” i na drugim mjestima u Novom zavjetu, na primjer u evanđelju po Ivanu (Ivan 5, 28-29) gdje Krist kaže:

“Ne čudite se tome, jer dolazi čas kad će svi koji su u grobovima, čuti njegov glas. I izići će: koji su dobro činili – na uskrsnuće života, a koji su radili zlo – na uskrsnuće osude.”

A što ako se Kristovu rečenicu o izjednačavanju činjenja čovjeku s činjenjem njemu samom shvati još doslovnije? Ne znači li ona možda i da u svakom čovjeku, kakav god on bio, uvijek treba nastojati prepoznati i Boga koji ga je stvorio? Odgovor leži u određenju onih koji će biti prokleti.

Kako se to čovjek osuđuje i uspijeva samom sebi uskratiti Kristovu milost?

“Zatim će reći i onima slijeva: ‘Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim! Jer ogladnjeh, i ne dadoste mi jesti; ožednjeh i ne dadoste mi piti; stranac bijah, i ne primiste me; gol, i ne zaogrnuste me; bolestan i u tamnici, i ne pohodiste me!'”

“Tada će mu i oni odgovoriti: ‘Gospodine, a kada te to vidjesmo gladna, ili žedna, ili stranca, ili gola, ili bolesna, ili u tamnici, i ne poslužismo te?’ Tada će im on odgovoriti: ‘Zaista, kažem vam, što god ne učiniste jednome od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste.'”

Zanimljivo, i prokleti postavljaju naizgled isto pitanje kao i blagoslovljeni.

“Gospodine, a kada te to vidjesmo…?”

Čovjek dakle može svakog dana sate i sate provesti u molitvi, ali ako je zaokupljen samo sobom i ne vidi druge ljude, njegova je vjera “jalova”. Ne radi se ovdje samo o čovjeku koji okreće glavu od onih koji trebaju njegovu pomoć, i vuku ga za rukav. Da bi se nešto vidjelo, potrebno je ponekad i pogledati (i u ogledalo). Ako netko stalno “nema vremena”, ako stalno ima “važnijeg posla”, ako uvijek “postoje oni koji se za to trebaju brinuti”, ako mjeri druge ljude samo prema vlastitim mjerilima, tada su mu oči čvrsto zatvorene i u drugom čovjeku on neće prepoznati Boga. A pogotovo ne u čovjeku kojeg smatra manje vrijednim, neprijateljem, ološem, zločincem, krivovjercem, perverznjakom, ovisnikom… koji je sam kriv za stanje u kojem se našao. Propust da se drugog čovjeka prepozna kao svog brata i bližnjega i da se potrudi u životu pomoći tom drugom čovjeku, prvi je korak do prokletstva.

Ali ne bi li i za grešnika ipak trebalo biti milosti? Nije li ovakva slika posljednjeg suda konačna i neumoljiva?

Čini mi se da se i na ta pitanja ovdje nazire odgovor. Ponajprije, teško da je slika za bilo kojeg čovjeka sasvim crna ili bijela. I onom tko ima malo crnog i onom tko ima puno crnog Krist je spreman oprostiti. Ali oprost je potrebno tražiti, a za traženje oprosta potrebno je uvidjeti propust, zlo koje je učinjeno, priznati ga i pokajati se. Onaj tko svoje greške ne priznaje ili odbacuje svoju odgovornost, tko traži izlike i opravdanja ili smatra da u njegovim postupcima ili propustima uopće nema ništa loše, ne može istinski ni tražiti, a time niti primiti oprost. I to je drugi korak do prokletstva.

 “Gospodine, a kada te to vidjesmo…?”

Ne priznajući svoje propuste, pravdajući se ovim pitanjem, prokleti odbacuju milost i određuju svoju sudbinu.

Ovime završavam svoj osvrt na temu. Ne smatram svoje viđenje razmatranog biblijskog teksta ni savršenim, ni potpunim ni jedino ispravnim, ali svakako vjerujem da je bliže “duhu” Kristove poruke koju je u njemu prenio svojim učenicima.

A za kraj još samo misao za sve koji izvrsno poznaju biblijski tekst, ali ga koriste da druge osude zbog njihova uvjerenja i načina života, ili pak da dokažu svoju “pravednost”. Neka malo razmisle mogu li se prepoznati u riječi “pismoznanac”.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: