Put u pakao popločen je dobrim namjerama (ili kvantne pojave u hrvatskom zakonodavstvu)

Fiskalizacija? To se jede ili pije?

U srpnju 2012. godine na 43. sjednici Vlade usvojen je prijedlog Zakona o fiskalizaciji u prometu gotovinom. Obzirom da već nekoliko godina imam vlastito “mikro” poduzeće koje se bavi i informatičkim uslugama zanimalo me s jedne strane hoće li me taj propis nekako “zakačiti”, a s druge hoću li trebati ponešto odraditi za svoje korisnike (a pri tom možda nešto i zaraditi). Nakon što sam pročitao uvod prijedloga, tekst prijedloga i prateća obrazloženja pomislio sam: “OK, ajmo dalje, ja ne poslujem gotovinom i ovo me se ne tiče”. Obzirom da isto vrijedi i za većinu mojih korisnika zaključio sam da s krajem godine neće biti posebne panike (a ni prihoda za mene) osim ukoliko se netko previše ne ufura u najave smaka svijeta (iako ni u tom slučaju ne bi bilo prihoda za mene).

Nije bilo smaka svijeta, ali nije ni za šalu

Mic po mic, približio se kraj godine, vrijedno se radilo na konačnom prijedlogu Zakona, razradile su se neke točke i pokušale otkloniti nejasnoće. Nisam baš pomno pratio cijeli proces, ali činilo mi se da su stvari pod kontrolom. Zakon je izglasan 23. studenoga 2012. godine, a čak su i potomci Maja počeli javno istupati i demantirati ideje da nas 21.12.2012. čeka bilo što osim dobre fešte. A onda je odjednom stigao taj (za mene crni) petak 21.12.2012. Uljuljkan lažnom propagandom suvremenih Maja ležerno sam sjeo za računalo razmišljajući što sve treba obaviti obzirom na nadolazeće blagdane i otvorio svoj poštanski sandučić. I tamo je kao prva poruka tog petka poslana u 10:04 stajalo sljedeće pitanje:

Izgleda da od 1. siječnja trebamo prilagoditi izgled računa iako nismo obveznici fiskalizacije. Da li znaš nešto o tome?

Najprije sam pomislio da se radi o zgodnoj “doomsday” pošalici, ali onda sam ugledao i proslijeđeni tekst u kojem savjetnici (koje nemam namjeru ni imenovati ni prozivati) upozoravaju da svi obveznici fiskalizacije moraju s 1. siječnjem donijeti interni akt s popisom poslovnih prostora i pravilima numeriranja računa, prilagoditi sadržaj računa i numeriranje računa te postaviti naljepnicu o obvezi izdavanja i uzimanja računa. Iskreno govoreći, ne vjerujem previše savjetnicima jer se ponekad malo “zaigraju”. Međutim, ovi su se izričito pozvali na tekst objavljen na stranicama Porezne uprave posvećenim fiskalizaciji koji prenosim u neizmijenjenom obliku.

1. Poduzeće je veleprodaja i nema naplate računa gotovinom niti karticama, sve se naplaćuje uplatom na račun, da li sam obveznik fiskalizacije?

Obveznici fiskalizacije prema Zakonu jesu:

  • fizičke osobe obveznici poreza na dohodak od samostalne djelatnosti i
  • pravne i fizičke osobe obveznici poreza na dobit,

za sve djelatnosti koje obavljaju osim za djelatnosti:

  • izuzete od obveze izdavanja računa te
  • izuzete od obveze fiskalizacije.

Svi obveznici fiskalizacije za potrebe fiskalizacije moraju prilagoditi sadržaj računa te način numeriranja broja računa, donijeti interni akt o poslovnicama uz određivanje pravila numeriranja (interni akt ne donosi se u Poreznu upravu već se zadržava u službenim prostorijama obveznika fiskalizacije) te istaknuti upozoravajuću naljepnicu o uzimanju/izdavanju računa. Navedene radnje potrebno je učiniti za sve djelatnosti osim za djelatnosti izuzete od obveze fiskalizacije prema članku 5. Zakona.

Od ovih obveznika fiskalizacije samo oni koji naplaćuju račune sredstvima koja se smatraju gotovinom, provode i postupak fiskalizacije izdavanja računa, za što moraju nabaviti ili prilagoditi naplatne uređaje te izdavati račune putem prilagođenih naplatnih uređaja.

Hm… Znam da se ljudi koji su dužni primjenjivati zakone u svom poslovanju često muče sa zakonskim formulacijama i pravnom terminologijom, ali pitanje je imalo manje-više očit odgovor. Ako izdaješ račun i obveznik si poreza na dobit ili dohodak jasno je da si po definiciji članka 3. Zakona – obveznik fiskalizacije. I tako sam prvi dio odgovora pročitao s osjećajem “nadmoći” jer je glasio upravo onako kako sam očekivao. A onda – šok!

Dakle, društvo koje ostvaruje promet u veleprodaji naplatom svih računa uplatom na račun, je obveznik fiskalizacije te mora prilagoditi poslovanje kao svi obveznici fiskalizacije (prilagoditi sadržaj računa, donijeti interni akt te istaknuti upozoravajuću naljepnicu. Međutim, ako ne naplaćuje račune u gotovini, onda nije obveznik fiskalizacije izdavanja računa na način da izdaje račune putem prilagođenih naplatnih uređaja koje dostavlja elektroničkim putem na ovjeru u Poreznu upravu te stoga nije ni obvezan nabaviti ili prilagoditi naplatni uređaj.

Ovo za mene nije više imalo smisla i bilo je potpuno suprotno mom dotadašnjem shvaćanju primjene Zakona.

Na trenutak su me obuzele zbunjenost i nevjerica. Međutim, kad sam se za koji trenutak pribrao ponovo sam pažljivo pročitao tekst Zakona i zaključio da se radi o nekom previdu u davanju gornjeg odgovora, jednom od onih trenutaka kad imate osjećaj da ste Poreznoj upravi trebali mnogo preciznije postaviti pitanje. To svoje razmišljanje temeljito sam obrazložio korisniku koji mi je i uputio pitanje i zajednički zaključak je bio – nema fiskalizacije izvan prometa gotovinom. I tako smo u miru proveli blagdane i s nadom u bolje dane dočekali 2013. godinu.

Panika u kokošinjcu

Nažalost, kako to obično biva, za bolje dane treba se ponešto pomučiti. Za mene dvojbeno tumačenje da svi trebaju prilagoditi izgled računa, promijeniti numeriranje itd. proširilo se kao šumski požar među obveznicima fiskalizacije, nošeno jakom “burom” stručnih seminara i publikacija na temu fiskalizacije koji su bez ikakvog otpora ili zadrške to tumačenje prenosili. Naravno, pod tim pritiskom počeli su se izdavati izmijenjeni računi i iako moja uvjerenost da je takvo tumačenje pogrešno nije opadala, postalo mi je jasno da se moram izravno obratiti Poreznoj upravi kako bi se nesporazum raščistio. To sam i učinio s dvije odvojene zamolbe za mišljenje koje sam uputio na adrese elektroničke pošte objavljene na stranicama Porezne uprave. U njima sam detaljno obrazlažio svoj stav s naglaskom na 3 područja – “slovo”, svrha i provedivost Zakona. U nastavku, iznosim svoje primjedbe na sporno tumačenje s nešto manje pravne terminologije (beskonačnih pozivanja na članke i stavke), i puno više obrazloženja običnim jezikom.

“Slovo” Zakona – Ime

Slovo svakog zakona počinje njegovim imenom, a ovaj se zove “Zakon o fiskalizaciji u prometu gotovinom“. Razumno je iz naziva zakona pretpostaviti da se pojam fiskalizacije vezuje uz promet gotovinom, kao što je iz naziva “Zakon o porezu na dodanu vrijednost” razumno pretpostaviti da isti ne uređuje porez na dohodak ili dobit nego upravo porez na dodanu vrijednost.

“Slovo” Zakona – Temeljne odredbe

Kako ne bi bilo dvojbi oko toga što je to fiskalizacija ili što je to promet gotovinom Zakon ih precizno određuje u temeljnim odredbama:

Članak 2.

Pojedini pojmovi u smislu ovoga Zakona imaju sljedeće značenje:

1. Fiskalizacija u prometu gotovinom je skup mjera koju provode obveznici fiskalizacije, kako bi se omogućio efikasan nadzor ostvarenog prometa u gotovini.

A zatim u istom članku:

5. Promet gotovinom je plaćanje za isporučena dobra ili obavljene usluge novčanicama ili kovanicama koje se smatraju platežnim sredstvom, karticama, čekom ili drugim sličnim načinima plaćanja, osim plaćanja na transakcijski račun kod banaka, ako ovim Zakonom nije uređeno drugačije.

Fiskalizacija… u prometu gotovinom… je skup mjera… koje provode… obveznici fiskalizacije. Promet gotovinom… je plaćanje… navedenim ili sličnim gotovinskim sredstvima plaćanja… za isporučena dobra ili obavljene usluge.

Prema tome, već temeljne odredbe Zakona utvrđuju da su preduvjeti da bi itko provodio mjere fiskalizacije:

  • da ima status obveznika fiskalizacije,
  • da je izvršio isporuke dobara ili obavio usluge,
  • da je izvršio naplatu (tj. da vrši naplatu) nekim od navedenih ili sličnih gotovinskih sredstava plaćanja.

“Slovo” Zakona – Obveznik fiskalizacije

Oko statusa obveznika fiskalizacije nema nesporazuma. Status obveznika fiskalizacije imaju obveznici poreza na dobit po članku 2. Zakona o porezu na dobit odnosno obveznici poreza na dohodak po članku 18. Zakona o porezu na dohodak za one djelatnosti u kojima su dužni izdavati račune za izvršene isporuke ili obavljene usluge. Dakle, krajnje pojednostavljeno, ako izdajete račune imate status obveznika fiskalizacije.

“Slovo” Zakona – Dužnosti obveznika fiskalizacije

Odredba o dužnostima obveznika fiskalizacije iznimno je važna za ispravnu primjenu Zakona u praksi. Ona utvrđuje što je i kada obveznik fiskalizacije temeljem Zakona dužan činiti odnosno provoditi. Dužnosti obveznika fiskalizacije izričito se utvrđuju u Zakonu i to prije bilo kakvog preciziranja postupaka koje te dužnosti nameću odnosno uključuju. Dužnosti obveznika fiskalizacije određuju se baš u dijelu Zakona u kojem je i utvrđen status obveznika fiskalizacije. Te dužnosti su sljedeće:

Članak 8.

(1) Obveznici fiskalizacije dužni su provoditi postupak fiskalizacije u prometu gotovinom.

(2) Obveznici fiskalizacije dužni su prije početka izdavanja računa za promet u gotovini izvršiti sve radnje propisane ovim Zakonom za provedbu postupka fiskalizacije izdavanja računa.

Pažljivo pročitajte stavak 1. ovog članka:

Obveznici fiskalizacije… dužni su… provoditi postupak fiskalizacije… u prometu gotovinom.

Prema tome:

  • dužnost = provedba postupka fiskalizacije,
  • okvir (područje) dužnosti = promet gotovinom.

Važno je uočiti da se ovdje se ne govori o onom užem “postupku fiskalizacije izdavanja računa“, ovdje se govori o ukupnom “postupku fiskalizacije“! Ovakvo određenje dužnosti obveznika fiskalizacije za sobom nameće i sljedeće (implicitno, neizravno, posljedično) “oslobođenje” obveznika fiskalizacije:

Obveznici fiskalizacije… NISU dužni… provoditi postupak fiskalizacije… IZVAN prometa gotovinom.

Sve ostale odredbe Zakona koje kasnije opisuju “provedbu postupka fiskalizacije” trebaju se primijeniti u skladu s ovim općim određenjem dužnosti obveznika fiskalizacije koje traži da se taj postupak provodi samo u okviru prometa gotovinom odnosno ukoliko obveznik fiskalizacije posluje gotovinom.

Iz odredbe stavka 2. ovog članka od obveznika fiskalizacije koji će izdavati račune za promet u gotovini zahtijeva se da se na vrijeme pripreme za provedbu postupka fiskalizacije izdavanja računa. Je li mjesec dana u koje padaju i mnogi blagdani bilo dovoljno za sve obveznike fiskalizacije koje je od 1. siječnja 2013. godine zahvatila dužnost fiskalizacije izdavanja računa je diskutabilno. Iako je bilo izvjesno da će Zakon biti donesen, postupanje po Zakonu ima smisla tek nakon što on stupi na snagu. Nema nikakvu svrhu optuživati obveznike fiskalizacije što su pričekali da Zakon stvarno bude i donesen i na snazi prije nego se odluče na postupanja ili ulaganja koja Zakon od njih traži. Ali provedba postupka fiskalizacije izdavanja računa nije tema ovog napisa pa se time neću baviti u nastavku.

“Slovo” Zakona – Sadržaj računa

Sadržaj računa uređuje se u Zakonu na sljedeći način:

Članak 9.

(1) Za potrebe provedbe postupka fiskalizacije račun, osim podataka propisanih posebnim propisima, mora sadržavati ove podatke:

1. vrijeme izdavanja računa (sat i minuta),

2. oznaku operatera (osobe) na naplatnom uređaju,

3. oznaku načina plaćanja računa – novčanice, kartica, ček, transakcijski račun, ostalo,

4. Jedinstveni identifikator računa i

5. zaštitni kod izdavatelja obveznika fiskalizacije.

(2) Obveznici fiskalizacije iz članka 3. ovoga Zakona dužni su na računu iskazati sve podatke propisane stavkom 1. ovoga članka bez obzira na način na koji se obavlja naplata računa.

(3) Iznimno od stavka 2. ovoga članka, obveznici fiskalizacije koji ostvareni promet naplaćuju sredstvom koje se ne smatra gotovinom prema članku 2. točki 5. ovoga Zakona, nisu dužni iskazati podatke iz stavka 1. točaka 4. i 5. ovoga članka.

(4) Preslike izdanih računa obveznik fiskalizacije dužan je čuvati u skladu s odredbama Općeg poreznog zakona te posebnih propisa.

Pažljivo pročitajte početak stavka 1. ovog članka:

Za potrebe… provedbe postupka fiskalizacije…račun, osim podataka propisanih posebnim propisima, mora sadržavati…

Već sam obrazložio da Zakon člankom 8. stavkom 1. obvezniku fiskalizacije nameće dužnost provedbe postupka fiskalizacije isključivo u prometu gotovinom, a ne i izvan njega. U skladu s tim obveznik fiskalizacije koji uopće ne posluje gotovinom ne bi trebao biti dužan niti nadopunjavati sadržaj računa jer se to radi isključivo “za potrebe provedbe postupka fiskalizacije“. Dakle:

  • Ako obveznik fiskalizacije uopće ne posluje gotovinom -> nema dužnosti (ni potrebe) provedbe postupka fiskalizacije.
  • Ako nema dužnosti (ni potrebe) provedbe postupka fiskalizacije -> nema dužnosti promjene sadržaja računa.

Stavak 2. i stavak 3. ovog članka koji se bave načinima plaćanja nikako ne isključuju niti ne “nadjačavaju” upravo izloženo određenje stavka 1. Oni samo reguliraju postupanje obveznika fiskalizacije koji posluju gotovinom, a koji u okviru iste djelatnosti i na istom mjestu (blagajni) izdaje i račune koje naplaćuju sredstvima koja prema Zakonu predstavljaju gotovinu, ali i račune koje naplaćuju preko transakcijskog računa. To znači:

  • Stavak 3. ovog članka je uspostava iznimke koja obveznika fiskalizacije koji posluje gotovinom oslobađa dužnosti postupka fiskalizacije izdavanja računa za one račune koji su naplaćeni preko transakcijskog računa, obzirom da je JIR koji navodi točka 4. stavka 1. moguće pribaviti isključivo kroz navedeni postupak fiskalizacije izdavanja računa.
  • Stavak 3. ovog članka se odnosi samo na pojedine podatke (točke) iz stavka 1., a ne mijenja opće određenje stavka 1. “za potrebe provedbe postupka fiskalizacije” za što dužnost obveznika kako Zakon prethodno utvrđuje postoji samo u prometu gotovinom. I upravo zbog toga što stavak 3. ne mijenja to određenje ne može nikako ni nametnuti primjenu stavka 1. izvan okvira prometa gotovinom.

Bilo bi nešto bolje da je određenje stavka 3. ovog članka malo preciznije izrečeno (npr. da umjesto riječi “koji” stoji riječ “kada”), ali to ne utječe na razumijevanje ove iznimke od obveze ako se stavak dosljedno tumači u kontekstu svih odredbi koje prethode članku 9.

“Slovo” Zakona – Operater na naplatnom uređaju

Oko tumačenja naplatnog uređaja i tumačenja operatera na naplatnom uređaju iz članka 9. vidio sam sve i svašta. A to mi je doista nevjerojatno obzirom da je Zakon iznimno precizan u određenju pojma operatera naplatnog uređaja.

Članak 10.

(1) Oznaku operatera na naplatnom uređaju, kao oznaku osobe koja je izvršila naplatu iz članka 9. stavka 1. točke 2. ovoga Zakona, obveznik fiskalizacije dužan je povezati s osobnim identifikacijskim brojem te osobe. Osobni identifikacijski broj (OIB) operatera naplatnog uređaja, dostavlja se Ministarstvu financija, Poreznoj upravi kao element računa, kod provedbe postupka fiskalizacije izdavanja računa.

(2) Iznimno od stavka 1. ovoga članka, kao osobni identifikacijski broj (OIB) operatera može se dostaviti osobni identifikacijski broj (OIB) obveznika fiskalizacije ako se radi o djelatnostima fizičkih osoba, o izdavanju računa putem samonaplatnih uređaja te u ostalim sličnim slučajevima.

Pažljivo pročitajte stavak 1. ovog članka:

Oznaku operatera na naplatnom uređaju… kao oznaku… osobe koja je izvršila naplatu… iz članka 9. stavka 1. točke 2. ovoga Zakona…

Osobe koja je izvršila naplatu! Iz članka 9. stavka 1. točke 2. Zakona! To znači da bi se navelo valjanu oznaku operatera na računu, nužno je da je ta osoba stvarno i izvršila naplatu. To ne može biti osoba koja je samo izdala (pripremila, knjižila…) račun ako ga je naplatio netko sasvim drugi, a pogotovo ako taj račun stvarno nije ni naplaćen. (Tko ne vjeruje slovu Zakona da je izvršenje naplate nužno, upućujem ga na obrazloženje ovog članka iz svih prijedloga Zakona u kojem predlagatelj nigdje ne spominje izdavanje računa nego “stvarnu naplatu računa”).

Iznimka koju uspostavlja stavak 2. ovog članka ne ukida smisao i tumačenje pojma operatera niti potrebu događaja naplate već samo vrstu OIB-a koji je u specifičnim slučajevima dozvoljeno dostaviti ako se radi o djelatnosti fizičke osobe, “samonaplatnom uređaju” ili “ostalim sličnim slučajevima” (što god ovo posljednje bilo).

Da ne bi bilo ikakvog nesporazuma oko razlike između pojmova “izdavanje računa” i “naplata računa” upućujem sve koji ih brkaju na niz postojećih zakonskih propisa koji te pojmove jasno razlučuju. Npr. uzmimo propise vezane uz porez na dodanu vrijednost koji izdavanje računa i naplatu naknade izričito razlikuju kao zasebne poslovne i porezne događaje pa čak i porezne obveznike grupiraju ovisno o tome nastaje li za njih obveza poreza na dodanu vrijednost po izdavanju računa ili naplati naknade (popularne R1 i R2 oznake na izdanom računu).

“Slovo” Zakona – Numeriranje računa i “interni akt”

Numeriranje računa uređuje se u Zakonu na sljedeći način:

Članak 11.

(1) Broj računa, koji je prema odredbama posebnih propisa sastavni dio računa, obveznici fiskalizacije iz članka 3. ovoga Zakona, kod provedbe postupka fiskalizacije iskazuju u polju broj računa u tri dijela:

1. numerički broj računa,

2. oznaka poslovnog prostora i

3. broj naplatnog uređaja.

(2) Numerički broj računa iz stavka 1. točke 1. ovoga članka mora slijediti neprekinuti numerički redoslijed, bez praznina, po svakom poslovnom prostoru ili po naplatnom uređaju u poslovnom prostoru. Pravila slijednosti numeričkih brojeva računa, popis poslovnih prostora te dodijeljene oznake poslovnih prostora obveznik fiskalizacije propisuje internim aktom, koji predočuje za potrebe poreznog nadzora.

(3) Neprekinuti numerički redoslijed svake kalendarske godine kreće od broja 1 do broja n, po svakom poslovnom prostoru, odnosno po naplatnom uređaju u poslovnom prostoru.

Pažljivo pročitajte stavak 1. ovog članka:

Broj računa… koji je prema odredbama posebnih propisa sastavni dio računa… obveznici fiskalizacije iz članka 3. ovoga Zakona… kod provedbe postupka fiskalizacije… iskazuju u polju broj računa u tri dijela:

Ponovo vrijedi isto obrazloženje kao i za članak 9. Obvezniku fiskalizacije Zakon člankom 8. stavkom 1. nameće dužnost provedbe postupka fiskalizacije isključivo u prometu gotovinom, a ne i izvan njega. U skladu s tim obveznik fiskalizacije koji uopće ne posluje gotovinom ne bi trebao biti dužan niti provesti opisanu numeraciju računa jer se to radi isključivo “kod provedbe postupka fiskalizacije“. Dakle:

  • Ako obveznik fiskalizacije uopće ne posluje gotovinom -> nema dužnosti (ni potrebe) provedbe postupka fiskalizacije.
  • Ako nema dužnosti (ni potrebe) provedbe postupka fiskalizacije -> nema dužnosti primjene posebne numeracije računa.

Nadalje, stavak 2. ovog članka dalje utvrđuje pravila vezana upravo uz numeraciju računa propisanu stavkom 1. članka. U sklopu utvrđivanja pravila numeracije obvezniku fiskalizacije nameće se dužnost donošenja internog akta kojim se propisuju “pravila slijednosti numeričkih brojeva računa, popis poslovnih prostora te dodijeljene oznake poslovnih prostora“. Međutim, ta je dužnost prema ovom članku nužno vezana uz dužnost primjene posebne numeracije računa, prema tome:

  • Ako obveznik fiskalizacije uopće ne posluje gotovinom -> nema dužnosti (ni potrebe) provedbe postupka fiskalizacije.
  • Ako nema dužnosti (ni potrebe) provedbe postupka fiskalizacije -> nema dužnosti primjene posebne numeracije računa.
  • Ako nema dužnosti primjene posebne numeracije računa -> nema dužnosti donošenja internog akta u svrhu numeracije.

“Slovo” Zakona – Zaključak

Prema svemu navedenom, iz odredbi Zakona proizlazi da obveznik fiskalizacije ukoliko ne posluje gotovinom odnosno ukoliko ne sudjeluje u prometu gotovinom, nije dužan povoditi postupak fiskalizacije, a time nije dužan niti prilagođavati sadržaj računa, mijenjati numeraciju računa ili donositi interni akt jer su to dijelovi provedbe postupka fiskalizacije.

Svrha Zakona – Temeljne odredbe

Da bi se razumjelo svrhu donošenja Zakona o fiskalizaciji u prometu gotovinom moglo bi se pročitati opsežna obrazloženja koja je predlagatelj dao u procesu donošenja Zakona u svojim prijedlozima. Ipak, sam Zakon pobrinuo se da za to nema nikakve potrebe:

Članak 2.

Pojedini pojmovi u smislu ovoga Zakona imaju sljedeće značenje:

1. Fiskalizacija u prometu gotovinom je skup mjera koju provode obveznici fiskalizacije, kako bi se omogućio efikasan nadzor ostvarenog prometa u gotovini.

…kako bi se omogućio efikasan nadzor… ostvarenog prometa u gotovini.

Očito je da provedba mjera fiskalizacije od strane obveznika fiskalizacije koji uopće ne posluje gotovinom nema Zakonom utvrđenu svrhu jer takav obveznik niti ne ostvaruje promet gotovinom koji bi se trebalo efikasno nadzirati.

Svrha Zakona – Obveznik fiskalizacije i dužnost provedbe postupka fiskalizacije

Nakon prvog prijedloga Zakona bilo je prigovora na kriterij kojim se utvrđuje status obveznika fiskalizacije odnosno prijedloga da bi se moglo velike obveznike temeljem nužne uređenosti njihovog poslovanja izuzeti iz te obveze. Predlagatelj je takve mogućnosti odbio u konačnom prijedlogu Zakona uz sljedeće obrazloženje (str. 27):

VI. PRIJEDLOZI I MIŠLJENJA NA PRIJEDLOG ZAKONA KOJE PREDLAGATELJ NIJE PRIHVATIO, S OBRAZLOŽENJEM

Tijekom plenarne sjednice iznijeti su i neke primjedbe koje nisu prihvaćene. U nastavku navodimo bitne primjedbe te razloge zašto iste nisu prihvaćene.

U raspravi se postavilo pitanje zašto se obveza fiskalizacije nameće velikim poreznim obveznicima koji radi cjelovitosti sustava moraju imati provedeno evidentiranje svakog izdanog računa. U dijelu navedene primjedbe ističemo sljedeće. Ovim Zakonom propisuje se obveza fiskalizacije za sve obveznike fiskalizacije, odnosno za fizičke osobe obveznike poreza na dohodak po osnovi samostalne djelatnosti iz članka 18. Zakona o porezu na dohodak, te za pravne i fizičke osobe koje se smatraju obveznicima poreza na dobit prema članku 2. Zakona o porezu na dobit, bez obzira na njihovu veličinu. Intencija ovoga Zakona je osigurati efikasan nadzor evidentiranja prometa u gotovini stoga se obveza fiskalizacije nameće svima koji posluju gotovinom bez obzira na veličinu.

Pažljivo pročitajte posljednju rečenicu:

Intencija ovoga Zakona je… osigurati efikasan nadzor… evidentiranja prometa u gotovini… stoga se obveza fiskalizacije nameće… svima koji posluju gotovinom… bez obzira na veličinu.

Znači predlagatelj u konačnom prijedlogu Zakona, upravo po pitanju statusa obveznika fiskalizacije, izričito objašnjava da se u skladu sa svrhom (odnosno “namjerom” Zakona) obveza (tj. dužnost) fiskalizacije bez obzira na veličinu “nameće svima koji posluju gotovinom“.

Dakle, ne samo što u ovom obrazloženju predlagatelj jasno izriče svrhu Zakona koji predlaže, nego jasno izriče da je “poslovanje gotovinom” okvir u kojem se obveznicima fiskalizacije nameće dužnost provedbe postupka fiskalizacije. To ograničenje dužnosti provedbe postupka fiskalizacije na promet gotovinom je kako sam već ranije obrazložio i izrijeka i svrha članka 8. stavka 1. Zakona.

I zato mi je sad nevjerojatno tumačenje da se dužnost provedbe postupka fiskalizacije nameće i onim obveznicima fiskalizacije koji uopće ne posluju gotovinom. Zar to znači da se obvezniku fiskalizacije koji ne posluje gotovinom svjesno nameću obveze koje nemaju svrhu niti za predlagatelja Zakona? Zar to znači da je predlagatelj Zakona (Ministarstvo financija u čijem je okviru Porezna uprava) promijenio svoje vlastito obrazloženje Zakona nakon što je predstavio konačni prijedlog Zakona zakonodavcu? Zar se to smije?

Naglašavam da meni sam Zakon onako kako ga ja razumijem uoće nije sporan niti u raskoraku s ovim obrazloženjem. Naprotiv. Ali tumačenja Zakona koja bilo kakve dužnosti vezane uz provedbu postupka fiskalizacije nameću obveznicima fiskalizacije koji uopće ne sudjeluju u prometu gotovinom svakako su mi vrlo, vrlo dvojbene.

Svrha Zakona – Sadržaj računa

Svrhu odredbi članka 9. Zakona kakav je danas i njihov izričaj (formulaciju) najlakše je shvatiti ako se pogleda prijedlog Zakona s 43. sjednice Vlade. Taj prijedlog baratao je isključivo  pojmom “postupak fiskalizacije” i odnosio se na apsolutno sve dijelove Zakona. U navedenom prijedlogu pojam “postupak fiskalizacije izdavanja računa” nije postojao. A zašto je uveden, jasnije je ako se usporede tadašnji prijedlog članka 9. Zakona i ostatka Zakona. Članak 9. je glasio:

Članak 9. (stari prijedlog)

(1) Za potrebe provedbe fiskalizacije račun, osim podataka propisanih Zakonom o porezu na dodanu vrijednost i drugim posebnim propisima, mora sadržavati ove podatke:

1. vrijeme izdavanja računa (sat i minuta),

2. oznaku operatera (osobe) na naplatnom uređaju,

3. oznaku načina plaćanja računa – novčanice, kartica, ček, transakcijski račun, ostalo,

4. Jedinstveni identifikator računa i

5. zaštitni kod izdavatelja obveznika fiskalizacije.

(2) Obveznici fiskalizacije dužni su prilikom izdavanja računa, na računu iskazati sve podatke propisane stavkom 1. ovoga članka.

(3) Kopije izdanih računa obveznik fiskalizacije dužan je čuvati u skladu s odredbama Općeg poreznog zakona te posebnih propisa.

(4) Računi moraju biti izdani na papiru i sredstvom koji će ostati vidljivo do kraja propisanog roka za čuvanje računa.

Dakle, članak 9. izvorno nije dozvoljavao nikakvo izuzeće po pitanju sadržaja računa vezano uz način plaćanja prilikom “provedbe fiskalizacije“. To je u praksi značilo da obveznik fiskalizacije koji posluje gotovinom baš svaki račun, čak i onaj eventualno naplaćen preko transakcijskog računa (npr. koji je kupac platio virmanom po ponudi), obavezno mora prijaviti Poreznoj upravi jer jedino tako može pribaviti Jedinstveni identifikator računa (JIR) koji prema ovom članku obavezno mora navesti na računu.

Takva odredba bila je nezgodna iz nekoliko razloga:

  • Nametala se obveza provedbe postupka koji nema svrhu (svrha je nadzor ostvarenog prometa gotovinom).
  • Sustav Porezne uprave nepotrebno bi se punio podacima o računima naplaćenim preko transakcijskog računa kod banke.
  • Druge odredbe Zakona bile su preciznije u određenju da se prijavljuju samo računi za naplaćeni sredstvima koja se smatraju gotovinom. Konkretno članak 17. stavak 1. u tom prijedlogu Zakona glasio je:

Članak 17. (stari prijedlog)

(1) Obveznik fiskalizacije prilikom izdavanja svakog računa za promet u gotovini, elektronički potpisuje elemente računa te ih dostavlja Ministarstvu financija, Poreznoj upravi putem uspostavljene elektroničke veze. Ministar financija propisat će pravilnikom oblik i strukturu (xml shemu) poruka s obveznim elementima računa.

Ovdje je bilo utvrđeno da se prijava računa Poreznoj upravi provodi samo za račune “za promet u gotovini“. Dakle, članak 9. bio je malo “u zavadi” s ostatkom Zakona pa ga je bilo potrebno “omekšati”.

Problem je bio – kako? Naime, predlagatelj je očito bio zabrinut da ne dođe do pretjerano komotnih tumačenja od strane obveznika fiskalizacije koji posluju gotovinomu u smislu toga što jest, a što nije sredstvo plaćanja koje se smatra gotovinom. Podloga za takvu “rupu u zakonu” nalazi se u određenju prometa gotovinom iz članka 2. točke 5. Zakona koja izričito navodi neke vrste gotovinskog plaćanja i zatim kaže “ili drugim sličnim načinima plaćanja“. Što je slično, a što ne? Sklizak teren.

I zato je predlagatelj primijenio sasvim suprotan pristup. Tako se sad u stavku 2. članka 9. obveza navođenja informacija izričito nameće bez obzira na način plaćanja. A stavkom 3. članka 9. odmah nakon toga otvara se uska i ciljana iznimka isključivo za one načine plaćanja za koje Zakon izričito kaže da nisu promet gotovinom (plaćanje na transakcijski račun banke)! Super – neprobojna odredba.

Ono što mi je neshvatljivo je tumačenje da se promjenom članka 9. Zakona čija je namjera bila da se obveznicima fiskalizacije koji posluju gotovinom ukine nesmislena i proturječna obveza, postiglo zapravo to da se obveznicima fiskalizacije koji uopće ne posluju gotovinom nametne ne samo nesmislena nego dotad nepostojeća i neprovediva obveza. Kakvog to smisla ima?

Nagradno pitanje. Obračunsko plaćanje (kompenzacija, cesija) nije izrijekom isključeno iz prometa gotovinom u članku 2. točki 5. Treba li dakle za takve račune obzirom na članak 9. stavak 2. na računu ispisati i JIR odnosno provesti postupak fiskalizacije izdavanja računa?

Svrha Zakona – Numeriranje računa

Iz formulacije članka 11. Zakona i Tehničke specifikacije za komunikaciju s Poreznom upravom jasno je da je struktura broja računa propisana u članku 11. stavku 1. Zakona vrlo usko, rekao bih čak i izravno vezana s XML formatom podataka propisanim za prijavu računa u Poreznu upravu. Međutim, Zakon utvrđuje da se Poreznoj upravi prijavljuju samo računi za promet gotovinom.

Upravo zato, kako ne bi došlo do toga da se na istoj blagajni izdaje jedan niz računa koji se prijavljuje poreznoj upravi, a drugi niz računa koji se ne prijavljuje (naplata putem transakcijskog računa), uspostavljeno je pravilo da svi računi iz iste blagajne, ili poslovnog prostora, moraju pratiti jedinstven i neprekinut slijed. To s jedne strane olakšava porezni nadzor, a s druge stvara manje problema obvezniku fiskalizacije koji posluje gotovinom, a koji bi u suprotnom morao dodjelu broja računa vezati uz način plaćanja. Ovo na sličan način tumači i odgovor na pitanje na stranicama Porezne uprave:

15. Ukoliko se isti slijed računa koristi za račune plaćene gotovinom i račune koji de biti plaćeni virmanski (koji ne podliježu fiskalizaciji), šalje li se i virmanske račune u PU? Ukoliko ih se ne šalje, onda će postojati rupe u slijedu brojeva računa koji su poslani u PU?

Porezna uprava prilikom dodjele JIR-a neće provjeravati slijednost računa, već prilikom nadzora i dodatnih analiza. Bitno je da postoji slijednost računa u knjigovodstvu poreznog obveznika i da je jasno propisana internim aktom obveznika fiskalizacije. Znači u postupku fiskalizacije izdavanja računa postojat će „rupe“ u brojevima računa koji se fiskaliziraju, ako obveznik fiskalizacije utvrđuje istu slijednost računa i za račune koji se naplaćuju na račun.

Dakle, za obveznika fiskalizacije koji posluje gotovinom nije bitna slijednost prijavljenih računa nego svih računa izdanih na blagajni (naplatnom uređaju) ili u poslovnom prostoru. Tako se prilikom nadzora može lako provjeriti jesu li svi neprijavljeni računi doista naplaćeni gotovinom. Iz navedenih razloga, numeriranje računa upravo na način opisan člankom 11. ne bi baš imalo nikakvog smisla za obveznike fiskalizacije koji uopće ne posluju gotovinom, nemaju naplatni uređaj i niti jedan račun neće prijaviti Poreznoj upravi. Jednako tako za takve obveznike fiskalizacije donošenje internog akta kojim bi se uredili brojevi računa, poslovnih prostora i naplatnih uređaja nema smisla. Potpuno je očekivano u skladu s tim što oba primjera internog akta dana na stranicama Porezne uprave navode i šifriraju – blagajne (primjer 1, primjer 2).

Svrha Zakona – Zaključak

Prema upravo navedenom, jasno je da provedba postupka fiskalizacije nema nikakvu svrhu izvan prometa gotovinom i da su odredbe Zakona smislene isključivo kad se primjenjuju na obveznike fiskalizacije koji posluju gotovinom.

A time konačno dolazimo i do najbolnije točke dvojbenog tumačenja da se postupak fiskalizacije primjenjuje i na obveznike fiskalizacije koji uopće ne posluju gotovinom, a to je – provedivost!

Provedivost Zakona – Sadržaj računa

Prema navedenom dvojbenom tumačenju svi obveznici fiskalizacije, pa i oni koji ne posluju gotovinom, nemaju naplatni uređaj i nisu naplatili račun prije ili u trenutku izdavanja računa, moraju na računu navesti:

  • vrijeme izdavanja računa,
  • oznaku operatera na naplatnom uređaju, i
  • oznaku načina plaćanja.

Da podsjetim na članak 10. stavak 1. Zakona, operater naplatnog uređaja je “osoba koja je izvršila naplatu“. Prema tome, da bi se u kontekstu Zakona moglo na računu ispisati oznaku operatera i način plaćanja kao istinit ili makar nedvosmislen podatak nužno je:

  • da postoji naplatni uređaj,
  • da je osoba (operater) navedena na tom računu doista izvršila naplatu,
  • da je naplata izvršena načinom plaćanja navedenim na računu.

Što je naplatni uređaj ako se račun izdaje automatski mjesečno prema ugovoru s kupcem, za plaćanje preko transakcijskog računa, uz dospijeće 30 dana? Što ako je taj “naplatni uređaj” virtualizirani poslužitelj u nekom datacentru? Negdje? (Zamišljam sliku kako stojim pred nekim mrgodnim zaštitarom datacentra i inzistiram da me odvede u server halu da zalijepim na rack naljepnicu o obvezi izdavanja računa, a zaštitar me uvjerava da za još jednu naljepnicu više nema mjesta i da je već ionako hlađenje servera otišlo k vragu. Naravno, karikiram, ali mislim da dobro ilustrira bizarnost do koje može dovesti nesmisleno tumačenje zakonskih odredbi.)

Tko je “operater naplatnog uređaja” ako naplata nije izvršena i bit će (možda) provedena unutar 30 dana putem transakcijskog računa banke? Tko je to kad se naplata provede obračunskim plaćanjem (kompenzacija, cesija)? Osoba u knjigovodstvu koja je zadužena da kupce podsjeća na plaćanje? Potpisnik ugovora o cesiji ili kompenzaciji? Poduzetnik koji obilazi kupce i raspituje se za plaćanje? Poduzeće koje pruža usluge naplate potraživanja ili faktoringa? Referent u banci ako kupac uplatu radi “na šalteru”? Neki “kostolomac”? Odvjetnik ili sudac koji provodi ovrhu?

Izlaz iz ove nevolje nije odgovor da je to “osoba koja je izdala račun” jer zakon jasno kaže “osoba koja je izvršila naplatu“! A da izdavanje računa i naplata nikako nisu ista stvar posebno kad se ne posluje gotovinom već sam objasnio.

Da je čak i oznaka načina plaćanja navedena na računu itekako bitna za postupak fiskalizacije govori i sljedeći primjer sa stranica Porezne uprave (tekst ovog primjera lakše mi je osobno pročitati tako da malo “zaškiljim” pa zatim otvorim oči kad mislim da sam pri kraju – možete isprobati ili samo preskočiti tekst primjera jer u cijelosti nije presudan za razumijevanje problema):

25. Što činiti kod promjene načina plaćanja izdanog računa, primjerice u veleprodaji je izdan veleprodajni račun. Nakon nekoliko dana kupac dolazi sa tim računom i plaća ga na licu mjesta u gotovini. Što u tom slučaju? Stornirati veleprodajni račun i kreirati maloprodajni ili nešto drugo?

U smislu odredbi Zakona o fiskalizaciji u prometu gotovinom obvezi fiskalizacije podliježe račun koji je naplaćen sredstvima koja se smatraju gotovinom (novčanice, ček, kartice). Obzirom da je kupac naknadno odlučio obavljenu isporuku platiti gotovinom, porezni obveznik (veleprodaja) neće izdani račun stornirati na način propisan odredbama propisa o porezu na dodanu vrijednost, već će izdani račun biti storniran u fiskalizaciji, te će za tu isporuku biti izdan drugi račun zbog gotovinskog plaćanja koji mora biti proveden kroz fiskalizaciju.

Takva isporuka biti će prikazana u dnevnom prometu onog dana kad je isporuka bila obavljena, odnosno kada je bio izdan račun za bezgotovinsko plaćanje obzirom da je u tom obračunskom razdoblju nastala i obveza obračuna poreza na dodanu vrijednost. Međutim porezni obveznik bi zbog eventualnog budućeg poreznog nadzora trebao na neki način povezati storno računa u sustavu fiskalizacije sa novim računom koji je proveden kroz fiskalizaciju kako ne bi došlo do pogrešaka pri obračunavanju poreza na dodanu vrijednost.

Napominjemo da je prije izdavanja računa vrlo važno s kupcem utvrditi način plaćanja računa, kako bi se unaprijed izbjegla situacija da se, samo radi promjene oznake načina plaćanja (kao obveznog elementa računa), već izdani i fiskalizirani račun mora stornirati i izdati novi. Kako se u smislu odredbi čl. 24 Zakona o fiskalizaciji u prometu gotovinom, sve obveze propisane za izdavanje računa odgovarajuće primjenjuju i kod izdavanja računa za storniranje računa (sadržaj, broj), to konkretno znači da je u tom slučaju potrebno fiskalizirati (i knjigovodstveno evidentirati) 3 dokumenta: prvi račun, račun za storniranje računa (s negativnim iznosima) te ispravni račun za isporuku dobra ili obavljenu uslugu. Pri tome svaki dokument ima svoj (novi) redni broj računa, sukladno pravilima slijednosti koje utvrđujete svojim internim aktom.

Poanta je – na komplikaciju koju stvara promjena načina plaćanja nakon izdavanja računa upozorava sama Porezna uprava, “Napominjemo da je prije izdavanja računa vrlo važno s kupcem utvrditi način plaćanja računa…“. Kako bi se to provodilo i s kojem svrhom ako se navedeni način plaćanja promijeni iz “transakcijski račun” u “obračunsko plaćanje”?

Međutim, sve je ovo “kikiriki”. Pravi problem izvire iz sasvim drugog propisa, točnije iz Zakona o računovodstvu. Naime, račun koji obveznik fiskalizacije izdaje je prema Zakonu o računovodstvu “knjigovodstvena isprava“. A članak 5. stavak 3. Zakona o računovodstvu kaže:

Knjigovodstvena isprava mora nedvojbeno i istinito sadržavati sve podatke o poslovnom događaju.

Dakle, informacije koje navodite na računu moraju biti nedvojbene i istinite. Da vidimo:

  • Navođenje oznake operatera “naplatnog uređaja” ako nema naplatnog uređaja = Neistinit podatak.
  • Navođenje oznake operatera naplatnog uređaja kao “osobe koja je izvršila naplatu” ako naplate uopće nije bilo ili ako navedena osoba nije doista i izvršila naplatu = Neistinit podatak.
  • Navođenje načina plaćanja ako plaćanje nije izvršeno = Dvojben podatak.

Prema tome, ako:

  • nema naplatnog uređaja i
  • nije izvršena naplata,

navođenjem podataka iz članka 9. stavka 1. točke 2. i 3. Zakona zasigurno se krši Zakon o računovodstvu. A nenavođenjem istih tumači se da se krši Zakon o fiskalizaciji u prometu gotovinom. Takozvana “Lose-Lose” situacija za poduzeće koje treba izdati račun i njegovog direktora. (Priznajem da u toj dilemi kršenje Zakona o računovodstvu izgleda manje bolno jer je najveća zaprijećena kazna “tek” 100.000,00 Kn, dok je za prekršaj po Zakonu o fiskalizaciji u prometu gotovinom najveća zaprijećena kazna čak 500.000,00 Kn. Dakle radi se zapravo o “Lose-Lose 5x more” situaciji ako se ne ukalkuliraju troškovi zahvata potrebnih u poslovnim rješenjima.)

Provedivost Zakona – Numeriranje računa (propisi)

Vratimo se na tren na obrazloženje sa stranica Porezne uprave od kojeg smo krenuli, odnosno konkretno na sporni odlomak:

Dakle, društvo koje ostvaruje promet u veleprodaji naplatom svih računa uplatom na račun, je obveznik fiskalizacije te mora prilagoditi poslovanje kao svi obveznici fiskalizacije (prilagoditi sadržaj računa, donijeti interni akt te istaknuti upozoravajuću naljepnicu. Međutim, ako ne naplaćuje račune u gotovini, onda nije obveznik fiskalizacije izdavanja računa na način da izdaje račune putem prilagođenih naplatnih uređaja koje dostavlja elektroničkim putem na ovjeru u Poreznu upravu te stoga nije ni obvezan nabaviti ili prilagoditi naplatni uređaj.

Druga rečenica tog spornog kaže obrazloženja kaže “Međutim, ako ne naplaćuje račune u gotovini… nije ni obvezan nabaviti ili prilagoditi naplatni uređaj.” Pa onda, ako obveznik fiskalizacije ne posluje gotovinom, nema naplatni uređaj, nije ga dužan ni nabaviti… kako da mu dodijeli broj? Ne preporučuje se (nadam se) donošenje internog akta u kojem se “izmišlja” postojanje naplatnog uređaja samo zato da bi mu se dodijelio broj? Je li “lažiranje” podataka o naplatnom uređaju u internom aktu neki prekršaj?

Provedivost Zakona – Numeriranje računa (praktični problemi)

Nepotrebno nametanje dužnosti provedbe postupka fiskalizacije može imati vrlo složene posljedice za poslovanje poduzeća.

Na primjer, neka poduzeća se oslanjaju na strukturu svojih brojeva računa za potrebe analize/klasifikacije podataka. U tim brojevima potpuno je osigurana sljedivost i slijednost, oni su potpuno jedinstveni (i to ne na razini jedne nego svih poslovnih godina pošto u sebi sadrže i oznaku godine računa). Numerički (slijedni) dio računa obično se nalazi na samom kraju ili sadrži vodeće nule da bi se računi ispravno sortirali i sl.

I sad takvo poduzeće, iako uopće ne posluje gotovinom i nema naplatni uređaj mora usvojiti interni akt u kojem s 1. siječnja 2013. godine utvrđuje da se u poslovnom prostoru oznake URED nalazi naplatni uređaj oznake 13 (koji ne postoji – ovo je oznaka godine). Pa bi npr. njihovi dokumenti umjesto po dosadašnjem sistemu:

<oznaka vrste dokumenta>-<oznaka poslovne godine>-<redni broj u poslovnoj godini>

što bi u praksi izgledalo ovako:

  • za izlazne račune za isporučena dobra i obavljene usluge:

151-13-0001
151-13-0002
151-13-0003

  • za izlazna odobrenja za vraćena dobra, naknadne popuste i sl.:

161-13-0001
161-13-0002

  • za izlazne račune za primljeni predujam:

152-13-0001

  • za storna izlaznih računa za primljeni predujam:

162-13-0001

i što osigurava potpunu jasnoću u svim izvještajima, morali po odredbama članka 11. Zakona izgledati ovako:

<numerički broj računa>/<oznaka poslovnog prostora>/<oznaka naplatnog uređaja>

što bi u praksi izgledalo (obratiti pozornost na sortiranje):

1/URED/13
10/URED/13
11/URED/13 (ovo je zapravo storno računa za primljeni predujam)
12/URED/13
13/URED/13
2/URED/13 (ovo je zapravo račun za primljeni predujam)
3/URED/13
4/URED/13 (ovo je zapravo odobrenje kupcu za naknadni popust)
5/URED/13
6/URED/13
7/URED/13
8/URED/13
9/URED/13

A kad nastupi 2014. godina, novi interni akt kojim se broj naplatnog uređaja mijenja u 14 (brojevi računa se naime ne smiju ponoviti u poslovnom sustavu) pa onda popis dokumenata izgleda ovako (naravno ako se ne prijeđe broj od 100 ili 100 računa godišnje tad stvari postaju još “ljepše”):

1/URED/13
1/URED/14
10/URED/13
10/URED/14
11/URED/13
11/URED/14
12/URED/13
12/URED/14

Čemu to nametati obvezniku koji uopće ne posluje gotovinom ostaje mi potpuno neshvatljivo.

A što recimo s primjerom međunarodne korporacije koja najveći dio poslovanja vodi automatizirano kroz središnji sustav na razini cijelog svijeta? U procesima strogo pokrivenim ugovorima taj sustav automatizirano izdaje niz mjesečnih računa strogo propisane strukture potpuno usklađene s hrvatskim propisima. Plaćanje računa provodi se isključivo preko transakcijskih računa, a kad se radi o računima između podružnica kompanije (zajednički međunarodni projekti), plaćanje se kalkulira automatskim prebijanjem i provodi putem deviznih računa. Računi koje izdaje sustav kupcima se dostavljaju automatski. U cijelom procesu nema nikoga tko bi se nazvao operaterom, ničega što bi se nazvalo naplatnim uređajem, a zbog vremenskih razlika dobar dio tih računa nastaje noću potpuno izvan radnog vremena lokalne podružnice poduzeća.

Ovakav sustav ne dopušta ni u kakvom slučaju ponavljanje istog broja računa iz godine u godinu (dakle svake godine novi interni akt s godinom u oznaci “naplatnog uređaja”). Recimo još i da poslovna godina korporacije nije jednaka kalendarskoj (što nije protivno propisima, a u skladu s tim se obračunava i plaća i porez na dobit), no brojevi računa morali bi svejedno počinjati od broja 1 s kalendarskom godinom, a ne poslovnom godinom. Problemi se samo gomilaju.

Dakle, dvojbenim tumačenjima Zakona „torpedirali“ bi se stabilni i automatizirani procesi, stvorio niz problema i nametnuli solidni troškovi prilagodbe sustava za novo numeriranje računa, kao i teško sagledivi dodatni operativni troškovi zbog “čušpajza” u popisu izlaznih dokumenata. A sve to bez ikakve svrhe jer poduzeća nikad nisu niti namjeravaju poslovati gotovinom koja je po obrazloženju predlagatelja Zakona pa i navodu samog Zakona jedina od interesa za nadzor.

Kako ovakvi nesmisleni problemi utječu na razmišljanja stranih investitora o ulaganjima u Hrvatsku? Ne baš najbolje rekao bih.

Da ne bude zabune – predloženi zahtjev numeriranja računa muka je čak i za obveznike fiskalizacije koji posluju gotovinom, a sve račune izdaju kroz središnji sustav. Tek za obveznike fiskalizacije kojima blagajne nisu izravno vezane sa središnjim sustavom ovo nije velik problem jer se u središnji sustav prenose/knjiže samo dnevni prometi što im zakonski propisi dozvoljavaju.

Bilo bi mnogo kvalitetnije da se člankom 11. Zakona samo propisalo obavezne elemente broja računa bez zadiranja u njihov međusobni poredak i bez zabrane dodatnih dijelova računa koji su se također mogli samo izričito utvrditi internim aktom. Obvezni elementi broja računa ionako se prema Tehničkoj specifikaciji zasebno tj. svaki za sebe prijavljuju poreznoj upravi. (Inače, pitanje za APIS – koja je svrha zabraniti vodeće nule u polju Brojčana oznaka računa vrste Varchar(20)? Zar bi to stvarno toliko utjecalo na ili usporilo postupak izdavanja JIR-a?)

Provedivost Zakona – Zaključak

Smatram da tumačenje Zakona koje bi dovelo do postupaka suprotnih odredbama drugih propisa u Hrvatskoj, konkretno Zakona o računovodstvu ne može biti ispravno. Ako je eventualno takvo tumačenje ipak ispravno trebalo bi biti moguće dati dobro obrazložene odgovore na sve navedene probleme. Možda pogrešno razumijem odredbe Zakona o računovodstvu ili odredbe Zakona o fiskalizaciji za koje mislim da krše onaj prvi. Hm…

Kvantna pojava

Malo sam zahrđao po tom pitanju (bilo je dosta davno), ali kao da se prisjećam da kvantne pojave u fizici obilježavaju tzv. “skokovi”. Pojedine čestice između svojih različitih energetskih stanja ne prelaze postepeno i kontinuirano nego samo – preskoče. Moram priznati i da mi se ova promjena tumačenja dužnosti obveznika fiskalizacije čini kao jedan takav skok. Nije bilo nekog postepenog prijelaza od tumačenja da se postupci fiskalizacije provode samo ako se posluje gotovinom, do ovog aktualnog da se primjenjuju i ako se uopće ne posluje gotovinom. Jednostavno – bum!

Prije donošenja Zakona, predlagatelj i Porezna uprava obrazlagali su:

  • Iz konačnog prijedloga Zakona o fiskalizaciji u prometu gotovinom:

Smisao provedbe fiskalizacije je da se uvede nadzor nad prometom u gotovini. Najvažnija karika fiskalizacije su građani koji plaćaju gotovinom kupnju dobara te nabavku usluga. Upravo ti građani koji postaju svjesni činjenice da porez koji oni plaćaju kroz cijenu mora završiti u proračunu, a ne na nečijem privatnom računu, u fiskalizaciji postaju građani inspektori.

S obzirom da je cilj Zakona propisivanje načina postupanja u poslovanju gotovinom, odredbama Zakona propisuje se i kada i pod kojim uvjetima obveznici fiskalizacije mogu plaćati račune u gotovini te kada prikupljenu gotovinu moraju polagati na otvorene račune.

Ovim se Zakonom uređuju sljedeća temeljna pitanja:

  • propisuju se tko se smatra obveznikom fiskalizacije
  • propisuju se odredbe o sadržaju računa, kao bi se kroz dodatni sadržaj računa omogućila efikasna provedba nadzora nad evidentiranjem ostvarenog prometa u gotovini
  • propisuje se način vođenja Evidencije obveznika fiskalizacije
  • propisuje se postupak provedbe postupka fiskalizacije izdavanja računa
  • propisuje se odredbe o plaćanjima između obveznika fiskalizacije u gotovom novcu
  • te ostale odredbe bitne za provedbu postupka fiskalizacije.

Uz članak 8.

Obveznicima fiskalizacije propisuje se obveza provedbe postupka fiskalizacije u prometu gotovinom. Međutim provedba postupka fiskalizacije znači i pravovremenu pripremu obveznika fiskalizacije, kako bi kada dođe potreba za izdavanjem računa za promet u gotovini bili spremni provesti postupak fiskalizacije. Stoga se propisuje obveza pravovremene pripreme za provedbu postupka fiskalizacije.

Uz članak 9.

Sadržaj računa propisan je odredbama posebnih propisa (primjerice Zakon o porezu na dodanu vrijednost, Pravilnik o porezu na dohodak). Stoga se ovom odredbom propisuju dodatni elementi koje mora sadržavati račun za uspješnu provedbu postupka fiskalizacije. Dodatnim elementima, koji su propisani za potrebe fiskalizacije, smatraju se vrijeme izdavanja (sat i minuta), oznaka operatera (osobe) na naplatnom uređaju, oznaka načina plaćanja računa – novčanice, kartica, ček, transakcijski račun, ostalo, JIR i zaštitni kod izdavatelja obveznika fiskalizacije.

Uz članak 10.

Propisuje se da oznaku operatera na naplatnom uređaju, kao osobe koja je isporučila dobro ili obavila uslugu, odnosno stvarno naplatila račun, obveznik fiskalizacije dužan je povezati s osobnim identifikacijskim brojem te osobe. OIB osobe operatera naplatnog uređaja dostavlja se Ministarstvu financija, Poreznoj upravi kao element računa. Ovim se osigurava dodatna mogućnost poreznog nadzora glede osoba zaposlenih kod obveznika fiskalizacije, posebice uspoređujući navedene podatke s podacima koji se još prikupljaju u postupku fiskalizacije kao što su: radni dani i radno vrijeme.

Propisuju se i slučajevi kada će OIB operatera iskazan na računu biti identičan OIB-u izdavatelja računa.

Intencija ovoga Zakona je osigurati efikasan nadzor evidentiranja prometa u gotovini stoga se obveza fiskalizacije nameće svima koji posluju gotovinom bez obzira na veličinu.

Pitanje 20

Tvrtka ima maloprodajnu jedinicu, ali izdaje i račune za najam poslovnog prostora (računi se knjiže na drugu poslovnu jedinicu i sva naplata ide preko transakcijskog računa). Moraju li se fiskalizirati svi računi tvrtke ili samo u onim poslovnim jedinicama koje barataju gotovinom?

Odgovor Porezne uprave

Opisani slučaj znači da obveznik ima dva poslovna prostora. Ako se najam plaća isključivo naplatom na račun i nema poslovanja u gotovini, za taj poslovni prostor tada nema ni obveze fiskalizacije. Za maloprodajno mjesto, kao drugi poslovni prostor, računi mogu imati svoj numerički slijed izdavanja te za njih postoji obveza fiskalizacije. Napominjemo da je obveznik fiskalizacije slobodan u propisivanju što se smatra poslovnim prostorom, bitno je da isto jasno propiše u internom aktu koji predočuje za potrebe poreznog nadzora

Kroz sve navedeno kontinuirano se provlači da su svrha, cilj, postupci i obveze propisane Zakonom isključivo vezani uz poslovanje gotovinom odnosno uz promet gotovinom.

Poslije donošenja Zakona, Porezna uprava obrazlaže:

  • S web stranice porezne uprave:

Dakle, društvo koje ostvaruje promet u veleprodaji naplatom svih računa uplatom na račun, je obveznik fiskalizacije te mora prilagoditi poslovanje kao svi obveznici fiskalizacije (prilagoditi sadržaj računa, donijeti interni akt te istaknuti upozoravajuću naljepnicu. Međutim, ako ne naplaćuje račune u gotovini, onda nije obveznik fiskalizacije izdavanja računa na način da izdaje račune putem prilagođenih naplatnih uređaja koje dostavlja elektroničkim putem na ovjeru u Poreznu upravu te stoga nije ni obvezan nabaviti ili prilagoditi naplatni uređaj.

Eto kvantnog skoka. Iz poslovanja gotovinom prije donošenja Zakona odjednom smo “skočili” i izvan poslovanja gotovinom nakon donošenja Zakona. Ne znam kako saborski zastupnici stoje s kvantnom fizikom i jesu li bili svjesni da će se ova kvantna pojava dogoditi kad su donosili zakon.

No, u prirodi se čestice obično iz nestabilnog stanja vraćaju u stabilno, ali ima i anomalija. U očekivanju odgovora Porezne uprave na moje upite nadam se da su ova dvojbena tumačenja Zakona o fiskalizaciji u prometu gotovinom samo privremeno nestabilno stanje, iako mi se čini da u zakonskim propisima statistički gledano u prosjeku ima nešto više anomalija nego u kvantnoj fizici.

Stvarno sam uvjeren da usprkos trenutnoj konfuziji s tumačenjima obveznik fiskalizacije koji uopće ne sudjeluje u prometu gotovinom odnosno uopće ne posluje s gotovinom nije dužan provoditi postupak fiskalizacije, dakle nije dužan provoditi niti jedan njegov dio.

Srećom, za mene priča eventualno nastupa tek 1. travnja 2013. godine pa imam vremena čekati odgovor i kao dobar obveznik fiskalizacije kroz preostalo vrijeme poduzimati sve što je potrebno da se za taj trenutak odlično pripremim (a sve naravno u skladu s člankom 8. stavkom 2. Zakona).

Međutim, nekim poduzećima “gori” zbog odgovora na ova pitanja. Bilo bi odlično da ih Porezna uprava objavi prije 31. siječnja 2013. godine.

Ali ako ništa drugo, od sad imam novu poslovicu: “Ne vjeruj Majama ni kad demantiraju smak svijeta…”

Oglasi

One thought on “Put u pakao popločen je dobrim namjerama (ili kvantne pojave u hrvatskom zakonodavstvu)

  1. Pingback: “Oprostite što dišem…” | Izlaz za nuždu

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s

%d bloggers like this: